Većina francuskih intelektualaca tada još nije verovala da će izbiti nekakva revolucija, pa ih je od naklapanja takve vrste te večeri više zainteresovalo Kazotovo obraćanje aristokrati De Kondorsu, gospodinu u najboljim godinama:
– Umrećete ničice na podu od kamena u zatvorskoj ćeliji. Umrećete od otrova koji ćete uzeti sami da biste onemogućili egzekutore da vam okončaju život na način koji smatrate nedostojnim, od otrova koji ćete imati pri sebi i koji ćete sa sobom početi da nosite od dana kada izbije revolucija!
Plemićko društvo se okupilo oko pesnika, svi drugi razgovori su utihnuli, a kad on sve već unapred zna, podsticali su ga sa neskrivenom dozom ironije i podsmešljivosti da i njima kaže šta ih čeka. Spisak smrti se nizao i uprkos neverici, ispunio jezom sve na koje se odnosi: ‘De Šamfor će dvadesetak puta seći vene brijačem, ali će ipak umreti tek nekoliko meseci kasnije. Vik d’Azir neće sam otvarati vene – učiniće to za njega neko drugi, na njegov zahtev, šest puta u jednom istom danu, i umreće u toku iste noći. De Nikolaus završiće na stratištu, gospodin Bejl takođe, a i Roše’.
Neki od prisutnih su se naljutili, pa su rekli da je pesnik poludeo, ali on je, kako je zabeležio hroničar, bio kao u transu i nije prestajao da kazuje svoje vizije. Kada su ga pitali u kom vremenu će se sve to dogoditi rekao je: ‘Za manje od šest godina od ove večeri’. Skupu u Akademiji prisustvovale su i neke dame iz visokog društva, a kada ga je gospođa De Gramon pitala kako će one proći, Kazot je bio neumoljiv:
– Vaš pol vas neće spasiti zle sudbine. I vi, i mnoge druge, bićete odvedene na stratište s rukama vezanim na leđima.
– Nadam se da će mi tom prilikom bar biti obezbeđene crne kočije i posluga u odgovarajućoj toaleti – pokušala je da bude duhovita gospođa de Gramon.
– Nikako gospođo, i vi, i ostale, bićete pod giljotinu vožene u otvorenim kolima, ako najgori zločinci! – rekao joj je Kazot.