Da ispita ovaj fenomen došao je predsednik Komisije za izučavanje anomalnih pojava pri Akademiji nakuka Ukrajine, V.P.Lješčatij. U njegovom izveštaju od septembra 1991. godine izneta je hipoteza da je voz na neki način prošao kroz vreme. Lješčatij pominje i zapis poznatog meksičkog psihijatra iz četrdesetih godina XIX veka, Hosea Saksina, o slučaju neočekivane pojave 104 Italijana koji su dospeli u psihijatrijsku bolnicu, pošto su tvrdili da su u Meksiko stigli vozom – iz RIma !!!
Lješčatij je proanalizirao spoljni sloj zidova i prozora vagona i pokazalo se da je to materija po svojstvima nalik barutu. Nadalje, u listu ‘Forum’ tvrdi se da je 25.septembra 1991. Vasilij Petrović Lješčatij sačekao jedno pojavljivanje zagonetnog voza na prelazu u selu Zavalići. On je skočio na papuču vagona-priviđenja i… više ga niko nikada nije video. Voz i dalje produžava da povremeno saobraća kroz raskrsnicu koju kontroliše Jelena Spiridonova Čebrec. Ali, niko se više nije javio da dalje ispituje ovaj fenomen.
Teorija paralelnih svetova i vremenskih propadanja već je zašla u treći stepen naučne senzacije. Ispočetka se govorilo – to je nemoguće, zatim – ima tu nečege, da bi seda bilo – pa, ko će ga već znati, nešto čudno se tu dešava. Samo laik ne zna da je vreme – polje posebne hronalne (vremenske) vrste – neraskidivo svezano sa elektromagnetnom energetikom prostora. Podjednako popularnoj teoriji potrebno je nekoliko suštastvenih preciznosti koje je dao docent Moskovskog univerziteta, matematičar-topolog Ivan Petrovič Pacejev, koji je posvetio više godina ispitivanju međusobne veze raznomernih prostora. Zahvaljujući tome, saznajemo da uporedo sa zakonom očuvanja materije i energije, postoji i zakon očuvanja vremena.
‘Proživljeno vreme’ ne isčezava. Večnost prošlosti ravna je bezdanu budućnosti. Prošlost stvarno postoji, i to ne samo u nečijem pamćenju, sećanju, čak ako bi to sećanje bilo i – sveukupno iskustvo čovečanstva. Iza svakoga od nas proteže se lanac magnovenja sastavljen od nas samih, iz faza našeg kretanja. Svako telo ima svoju trajektoriju kretanja, rasta, visine. Sveukupnost ovih trajektorija smešta se u kolosek opšteg toka vremena.
Sadašnjosti kao takve nema. Svaki trenutak budućnosti već postaje prošlost. To što mi nazivamo sadašnjim vremenom samo je iskra svesti, koja prebacuje budućnost u prošlost. Tako ‘prošlo’ i ‘buduće’ čini celokupan pojam vremena uopšte.