Zapisivač je, iz sasvim razumljivih razloga, na početku izneo ono što se odnosi na sam ishod ratnih sukoba:
‘Ne daj Bože ni mome štenetu da dočeka 1914. godinu; a blago onome koji dočeka 1917. godinu!’
Tada još bezimeni kazivač-prorok, reći će o prvom svetskom ratnom požaru još i ovo:
‘Đavolja vladavina počeće pokoravanjem maloga zlatnoga naroda i pobedom sunčanijeg sinova i pojavom njihovih krvavih mačeva od kojih će u početku Srbi zajaukati, a u najvećoj muci hrabriće se zvekom njihovih mačeva i zaklanjati svijetla i junačka lica njihovim darovima. Svak će vikati protiv rata, a niko neće biti bez njega.
Srbi će prvi početi rat na dan dotadašnje najveće nesreće, a od tada najveće sreće, jer će toga dana sinuti munja iz Hercegovine, a zagrmjeti grom iz Bosne koji će ubiti ‘đavolje mezimče’ i zaplakati ‘grešnoga samoranca’ koji će grešnim suzama saklati ceo svijet. Rat će početi u dane Proroka Ilije 1914. godine, a završiće se u januaru 1918. godine.
Na srpske sokolove napašće jata svakojakih ptica predvođenih crnim orlušinama, ali će se povraćati krvavih krila i kljunova i proće ih svaka volja za napadanje. Srpsko će oružje zasijati kao sunce i njihov sjaj zasjeniće oči svijem narodima…’
Iako objavljeno kao ‘proročanstvo o sadašnjem ratu’, to jest o Prvom svetskom ratu (‘Srpske novine’, 23.april 1916. godine, Krf), ovo proročanstvo se ne odnosi samo na događaje koji su upravo tada bili u toku. A valja reći da je tada još ‘nepoznati prorok’ briljantno pogodio razvoj i ishod ovog svetskog požara, a naročito onaj deo koji se odnosi na učešće srpskog naroda u njemu.