Jedan portal javlja kako je ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak krivo napisala rečenicu objavljenu na facebook profilu. Radi se o sitnim greškama koje se dogode svima, no portal je odlučio to staviti kao jednu od glavnih vijesti. Na veliku žalost, Hrvatska se u posljednjih 27 godina samostalnosti nagledala svega kada je riječ o jezikoslovlju. Tijekom devedesetih godina, s buđenjem nacionalizma popularno je bilo stvarati novi jezik i jezična pravila ne bi li se jezik “očistio” od tuđica. To je rezultiralo nakaradnim i ultra komičnim riječima. S padom standarda u svemu pa tako i u obrazovanju došlo je do poplave lažnih magistara i doktora. Neki od najuglednijih članova društva su naprosto prepisali odnosno ukrali tuđe radove. Polupismenost je rezultat općedruštvenog prostakluka kojega u Hrvatskoj što direktno što indirektno glorificiraju političari, tzv. novinari, tzv. obični ljudi. Biti nekulturan, zadrt i polupismen je postala nova moda. Ovo tužno stanje duha se veže uz veliku arkanu Papa ili Vrhovni svećenik. Papa predstavlja učitelje kao i više ili visoko obrazovanje. Metaforički rečeno, kada se ovu tarot kartu ignorira u životu ili kada se umanjuje njen značaj, dobiva se društvo polupismenih ljudi. Radi se o generacijama koje su službeno gledajući završile osnovnoškolsko, srednjoškolsko pa čak i visokoškolsko obrazovanje, ali prilikom pisanja ili izgovaranja riječi rade učestale greške. Što god društvo više ekonomski i kultorološki zaostaje, ljudi bivaju sve tuplji do mjere da postanu ponosni na vlastitu nepismenost što najčešće prati neznanje ne samo o pravilima u jeziku. Čovjek se treba boriti protiv zadrtosti. To znači da treba čitati i pisati. Treba vježbati. Čak i ako je osoba visoko obrazovana, ako ne čita i ne piše ona će tijekom vremena “zakržljati”. Osim toga, važna je i kvaliteta pročitanoga. Neovisno o stupnju obrazovanja, ako se svakodnevno isključivo čitaju tabloidi u kojima inače ima puno gramatičkih grešaka, čovjek ne samo što će umisliti da jezik izvrsno poznaje već će uporno njegovati plitkost. Ne tvrdim da svatko pod rukom treba imati Dostojevskog, ali s vremena na vrijeme nije loše pozabaviti se “težom” literaturom. Ona povećava znanje o jeziku te produbljuje duh.