Na pitanje da li posle telesne smrti postoji nastavak života, danas se već nude mnogi odgovori. Postoje ispitivanja, pa čak i nekih lekara, koji se bave doživljajima bolesnika tokom takozvane kliničke smrti.
Mnogi se boje smrti zato što je to za njih definitivan i bespovratan kraj. Ali, oni koji znaju (ne oni koji samo veruju) imaju sa smržu drugo iskustvo. Oni znaju da je smrt samo jedan prethodni stadijum, predah između pojedinih otelotvorenja, odnosno put ka jednom višem obliku.
Svaka religija ima svoj sopstveni način kojim čoveka priprema za smrt. Oni koji nisu vernici, a ukoliko njihov nazor proističe iz naučnih saznanja, mogu da traže podršku u rezultatima ispitivanja koja se odnose na život i smrt. Smernice ovih ispitivanja odredili su tanatolozi kao što su doktor Rejmond Mudi (slika levo) ili Elizabeta Kibler-Ros. Neki drugi mogu mnogo toga da nauče iz gore spomenute ‘Tibetanske knjige mrtvih’, ako se bliže upoznaju sa sferom u kojoj se susreću sa svim prikazama i unutarnjim bićima tokom prvih trenutaka posle smrti – sa astralnim svetom.
Poruka ‘Tibetanske knjige mrtvih’ opštečovečanska je i ona može da pruži utehu i verniku i ateisti, a to je – da postoji posmrtni prostor. Ali, šta ovakav stav može da pruži jednom hrišćaninu, Evropejcu koji život i smrt shvata realistički ili čak materijalistički? Možda će mu pružiti mogućnost da razmišlja o tome da ono šta on negira ipak postoji nezavisno od njega.
U tom pogledu od izuzetnog su značaja izučavanja dr Rejmonda Mudija koji je godinama ispitivao slučajeve kliničke smrti i doživljaje ljudi koji su bili u tom stanju.Između ostalog, ustanovio je da su pacijenti svoje doživljaje opisivali slično onome što je navedeno u ‘Tibetanskoj knjizi mrtvih’. Danas se češće nego ikada ranije događa da ljudi budu vraćeni sa praga onog sveta. Zahvaljujući napretku medicine, u život bivaju vraćeni bolesnici koje bi lekari donedavna smatrali definitivno umrlima. Mnogi od njih sećaju se brojnih pojedinosti, a neki ono što im se dogodilo shvataju kao milostivo dopuštanje da bace pogled iza zavese koja nas deli od zagrobnog života.
Na osnovu iskaza koje je dr Mudi sakupio, ispada da su se pred mnogima koji su doživeli kliničku smrt, i pošto su prošli ‘tunelom’, pojavili rođaci, prijatelji, a vrlo često i svetlosna bića koja su se sa njima sporazumevala bez reči. Zatim im se u trenu prikaže ceo njihov život, dobra i rđava dela, propuštene prilike, zasluge i ogrešenja. Mnoga od ovih događanja veoma su slična onima koje se navode u starim tibetanskim ili egipatskim spisima.