A sada, setimo se da je, nakratko, pre iščeznuća rimskog voza, u Italiji došlo do snažnog zemljotresa sa centrom u rejonu Mesine. Čudovišne pukotine i provalije nastale su ne samo na kamenitom tlu, nego i na vremenskom polju. Ako pretpostavimo da se ‘mesinska lutajuća vremenska rupa’ skoncentrisala nad gigantskim planinskim tunelom. onda je upravo ona, ta vremenska anomalija, i mogla preneti voz iz našeg običnog trodimenzionalnog prostora u četverodimenzionalni, gde vreme, osim trajanja, stiče i novu karakteristiku – dubinu. I zato, zlosrećna kompozicija, ispavši iz svog običnog vektornog vremena, počela je slobodno da se premešta iz podrivene sadašnjosti – kako u prošlosti, tako i u budućnosti. Ukoliko je njeno kretanje određeno čvrsto zahvaćenim prostornim koordinatama (šinskog koloseka), to se onda mogla pojavljivati samo tamo gde su nekada ležale sine, ili tamo gde će ih kad-tad postavljati u budućnosti. Tako je kod Balaklave sablasni voz išao po koloseku iz 1855. godine, koji je postavila engleska vojska. A u Meksiku, voz je mogao da stigne do železničke magistrale, koju će, očigledno, ipak postaviti u XXI veku – sjedinivši Aziju i Ameriku, velikim šinskim putem preko Čukotke i Aljaske.
Takav projekat razmatran je još početkom XX veka i do danas nije prestao da bude aktuelan. I tako, stigavši u XXI vek po Čukotsko-Aljaskoj magistrali, voz je mogao da ‘izroni’ u XIX veku na lokalnim putevima blizu Meksika, a putnici su, ko zna na koji način, negde napustili voz. po njihovom subjektivnom osećaju za vreme, to se moglo zbiti odmah po izlasku voza iz tunela. A dalje – ostavši bez svoih vagona koji su prohujali u neki drugi vek – svi nesrećni putnici obreli su se u stvri u strogoj izolaciji jedne psihijatrijske bolnice u Meksiku.
Voz se uputio – ‘natrag u Rim’, nastavljajući da prepada i plaši stanične dežurne službenike svih vremena i naroda svoijm neočekivanim pojavljivanjem.