Predstavnici ‘Torinske komisije’, kao i stručnjak iz Ciriha dr Maks Fraj, zaista su u periodu od 1969 – 1973. godine otkrili u tkanju Plaštanice cvetni prah (polen) koji je poticao iz različitih geografskih područja: iz Palestine, anadolskih stepa u Turskoj, Francuske i Italije.
Temeljno istraživanje oblasti očiju Hristovog lika na Plaštanici pokazalo je da su po običaju u antici, mrtvacu stavljeni novčići na oči. Novčići su identifikovani kao kovanice koje su bile u opticaju za vreme vladavine prokuratora Pontija Pilata, dakle iz vremena 29.-32- godine.
Zapažena su i odstupanja od hrišćanske tradicije. Klinovi na raspeću bili su probodeni kroz ručne zglobove Isusa Hrista, a ne kroz šaku, kako se uobičajeno prikazuje na hrišćanskim ikonama. Iz rana se vidi da je bič bio tipično rimski, sa metalnim krajevima. Trnova kruna je kapa, a ne venac. Frizura je jevrejska, dugačka kosa se na leđima završavala pletenicom. Glava je obavijena zavojem (ubrusom), kao što je to bio običaj kod Jevreja.
U vezi sa spornom Plaštanicom, zanimljivi su i neki medicinski detalji. Tako, na primer, savijeno telo na Plaštanici ukazuje na takozvani ‘rigor mortis’ – samrtničku ukočenost u času smrti na krstu. Ne vidi se nijedan palac – klinovi sa kojima je Hristos bio prikovan na krst povredili su ‘nervus medianus’ koji reguliše pokrete palaca, zbog čega su se palci savili i uvukli. Na levom pleću vide se ogrebotine. neki težak predmet pritiskao je leđa i pleća, što je prouzrokovalo otvorene rane. Kolena su zgnječena, što je najverovatnije rezultat padanja. Obrve, desni obraz, usta i podbradak su otečeni, a nos slomljen. Tragovi krvi pokazuju, kao što su utvrdili stručnjaci interdisciplinarnog istraživačkog projekta, prisustvo hemoglobina i proteina.Nije izostao ni takozvani ‘halo efekat’ (crveni krug) do kojeg se dolazi razdvajanjem krvi i seruma. Iz toga se vidi da je isključena svaka pretpostavka da je krv obična boja, jer boja bi davno izbledela. I fotografija je tako isključena. Tragovi ukazuju na to da je krv tekla sa tri različite pozicije: ona dok je Isus visio na krstu, zatim ona koja je istical prilikom bolnog uzimanja vazduha, i na kraju, naknadno krvarenje dok je telo ležalo na zemlji.
Renomirani medicinar, profesor Barbe, koji je na parsikoj Sorboni predavao anatomiju, još je 1950. godine zaključio da tragovi krvi na Plaštanici dolaze od pravih rana i da ni u kom slučaju nisu falsifikovani, posebno ne u srednjem veku kada se nije raspolagalo sa dovoljnim znanjem o anatomiji. Ovo su potvrdili mnogi drugi eminenti svetski stručnjaci koji su izjavili da je to bio zaista ‘pravi leš na kojem su se nalazile rane usled raspeća’.