Ovom, od kosmičke Sofije rođenom duhovnom hrišćanstvu suprotstavlja se: ‘stara zmija, zvana đavo i satana, koja zavodi čitav svet’ (12,9). Obajva navodi dve strane zla: ono ‘demonsko’ – koje predstavlja volju za svađom i rascepom, pobunom čoveka protiv Boga, i ono ‘satansko’ – koje predstavlja vezivanje za materijalno kao suprotnost duhovnome.
Jedno visoko duhovno biće prihvata borbu protiv đavola. Na scenu sada stupa arhanđeo Mihailo. On zbacuje aždaju na zemlju, što istovremeno znači da on zlo demaskira i svest ljudi o njemu se podiže. U Nebu zbog toga vlada radost, ali aždaja ‘proganja ženu koja je rodila dečačića’ (12,13). Ono satansko, dakle, suzbija klicu duhovne prekretnice – koju simbolizuje žena i dečačić.