Doktor Karl Sardžent, sa Psihološkog instituta Univerziteta Kembridž, posetio je 1978. godine laboratoriju američkog parapsihologa Čarlsa Honortona, koji je tada u Medicinskom centru Majmonides u Njujorku izvodio eksperimente u vezi sa telepatijom snova. Ućestvovao je u njima kao ispitanik i oduševio se takozvanim ‘metodom celog polja’, kada su pri potpunoj svesti sasvim isključeni svi audio i vizuelni doživljaji.
Za vreme eksperimenta koji je sproveo u Kembridžu, ispitanica Hajdi Bartlet bila je izolovana u posebnoj prostoriji, ležeći na strunjači, lice joj je obasjavalo crveno svetlo, a oči su bile zaklonjene prepolovljenim lopticama za stoni tenis. Na ušima je imala slušalice, kroz koje se čuo samo jednoličan šum. Doktor Karl Sardžent otišao je u drugu prostoriju i posmatrao jednu od četiri slike koje su se tamo nalazile. Bio je to jedan seoski pejzaž italijanskog slikara Đuzepa Palicija iz XIX veka. U prvom planu bio je konj kojeg selajk vodi prema kući na brdu. U pozadini je veliki breg koji podseća na spljoštenu piramidu, a ispred njega okruglo jezero. Podstaknut kamenim pejzažom, doktor zapisuje na papir primedbu: ‘Podseća na površinu Meseca’. Hajdi Bartlet ima zadatak da što tačnije ‘vidi’ isto ono što doktor Sardžent vidi.
Devojka je na svom ležaju potpuno mirna i opuštena. Uskoro u mikrofon pored sebe počinje da govori svoje utiske: ‘Ah, da, sad nešto dolazi! Sasvim jasno. Tamna životinja stoji na steni i plava pozadina. Breg plav, sasvim jasan’.Uskoro dodaje još: ‘Sada više izgleda kao deo neke stene. Kao piramida kada je gledamo iz vazduha. Kao vrh Mont Everesta, ili tako nešto. Pejzaž je vrlo oskudan… U sredini je velika mrlja – možda rupa u zemlji’. Posle dvadeset jednog minuta provedenog u ‘stanju celog polja’, Hajdi izjavljuje: ‘Još uvek mi dolazi taj pusti mesečev pejzaž’!
Po završetku eksperimenta, asistentkinja joj pokazuje duplikate četiri slike iz doktorove sobe: prva je slika iz novina i prikazuje golog studenta koji se vozi na biciklu kroz Kembridž, druga crtež porculanskog predmeta s ornamentima i životinjama, treća Palicijev pejzaž, a četvrta karikaturu na kojoj je stariji par u čamcu na vesla.
Bartletova je pomalo zbunjena. Karikatura oblikom i izgledom nalikuje slici koju je ‘videla’: umetnik je bele talase nacrtao tako da se čine kao raspucali mesečav pejzaž, a čamac ima sličan oblik kakav je pripisala steni. Na Palijacijevoj slici više elemenata odgovara opisima koje je dala, dok crtež na porculanu prikazuje životinju na steni naspram plavog neba. Izgleda da je sa tri od četiri slike preuzela određene detalje. Opredeljuje se za karikaturu, zatim Palicijevu sliku i porculan. Primedba o ‘mesečevom pejzažu’ identična je sa onom koju je doktor pribeležio!
Do kraja aprila 1981. godine, doktor Karl Sardžent uspeo je da izvede 412 seansi sa 146 raznih ispitanika i u 37,9& slučajeva dobijeni su pozitivni rezultati, u više od 25% došlo je do ‘zamene’, to jest prava slika bila je na drugom mestu, u 20,4 odsto na trećem a u 16,5% na četvrtom mestu. Procenat koji je nadmašivao verovatnoću iznosio je otprilike 50%! Da bi utvrdio da li su ispitanici koji su u prvim testovima imali dobre rezultate i kasnije postizali natprosečan broj pogodaka, Sardžent je otkrio da su oni neuspešni u ponovljenim pokušajima imali 27,3 odsto pogodaka, što odgovara slučajnosti, ali su zato uspešni sada dostizali tačnost od 83 odsto!
Njegov je zaključak bio da se tim postupkom postiže stalna kvota uspeha, koja se može i ponoviti. Zatim, ne postoji mogućnost svesne ili nesvesne prevare, čime su ispunjena dva zahteva naučnog istraživanja. Ali, najvažnije saznanje do kojeg je došao doktor Sardžent bilo je da se sposobnost telepatije može naučiti i razvijati, i da je, kao što su to fizičari Targ i Putof naveli, svako ljudsko biće nosi u sebi.