Melankolija produbljuje pore. Depresija uzima svoj ogranak. Dovršavamo poslove.
Ponekad toliko lako bivamo usklađeni s obavezama dok se u sebi ne sastajemo. Možda se nikad ni nismo sastavili od zova trauma i urezanih bedema samoće. Duša je zapamtila pečat.
Pretpovijesni otkucaji nas samih nose karmu. Pokoljenja. Opasnosti za žene. Saznanja da je netko bio na rubu dvaju svjetova. Kao da nas ništa ne plaši više od osjećaja u grudima.
Težina. Pritisak u glavi. Hladnoća. Osjećaj nepostojanja koje živuće diše.
Kao puki promatrači gledamo okolinu. Kao da nas nema. Nedostajemo sebi. Naviknuti na najmanje od svega. Skučeni.
Je li režim na koji si stavio sebe još jedno “izgladnjivanje”? A “gladni” smo svega.
Ponavlja se prošlost. Organizacije. Poslovi. Osjećamo moć u dobitku. Sklapamo poslove budućnosti.
A opet nervoza grize granice misli. Stres iznenađuje. Emocionalno poljuljani uzdrmano dočekujemo jutra.
Eksplodirajuće reakcije. Obitelji. Poslovni dogovori. Sukobi. Lomovi. Kosti. Zglobovi. Razbijanje starina. Iznenađenja koja ruše tlo pod nogama.
Žurba je. A samo bi trebali zastati. Osjetiti vrijeme. Sebe. I ono što volimo. Ukrasti dio trenutka umjesto da se pravimo da će sutra sve biti tu da nas dočeka…
Sigurnost je lijepa. Samo ne znam zašto mislite da ćete ju i sutra imati.
