Oduvek su ljudi verovali da neki predmeti, iz nedokučivih razloga, vlasnicima donose nesreću, pa su ih smatrali ukletim. To mogu biti sitne stvarčice kao što su drago kamenje, delovi nakita ili odeće, ali i nešto krupnije,m popu vozila, kuće ili zemljišta. Ne zna se zašto i kako deluje narečeno prokletstvo, ali iskustvo potvrđuje da se ne radi samo o pukom sujeverju.
A koliko je tek priča o prokletstvu pojedinih porodica i to svih društvenih staleža, od najnižih do najviših… Ova priča podseća na jednu od najčuvenijih, lozu Hbasburgovaca koji su vladali moćnom Austro-Ugarskom sve do njenog raspada 1918. godine.
Kada je sredinom aprila 1929. bečka policija provalila u jedan stan odakle je dopirao jak miris gasa, otkrila je tri leša. Novine su se ponovo raspisale o prokletstvu koje je visilo nad jenom od najpoznatijih i najmoćnijih dvorova u Evropi. Radilo se o tome da se među stradalima nalazio i prapraunuk bivšeg austrijskog imperatora Franje Josifa, rođen iz veze prestolonaslednika Rudolfa, kneza Vindis Greca i poznate bečke balerine Helene Res. Uostalom, to i nije bila baš ‘nezakonita’ veza, već gotovo zakonito rođenje, jer je porodica Vindis Gres priznala dete i dala saglasnost na prinčev brak sa plesačicom, a samo su nepredviđene okolnosti stale na put ostvarenju.
Trostruko samoubistvo (ugušili su se i Helena Res i njena majka) izazvalo je veliku buku i podsetilo na legendu o prokletstvu koje je visilo nad rodom Habsburgovih. Korene ove priče treba tražiti sredinom XIX veka kada je Franja Josif, pošto je surovo ugušio mađarski ustanak, stupio na presto Austro-Ugarske. Udovice poginulih u ovoj buni su, prema jednoj verziji, proklele rod Habsburgovih do sedmog kolena. Prema drugoj priči, rod Franje Josifa prokleli su Cigani koji su pre šest vekova naselili transilvanijske i mađarske prostore, a u doba njegove vladavine počelo je njihovo proganjanje.
Postoje i druge verzije o poreklu prokletstva, ali jedna činjenica ostaje: prapraunuk Franje Josifa bio je poslednja žrtva. Prva je bio brat auastrijskog cara, Maksimilijan, imperator Meksika. Zajedno sa ženom, streljan je 1867. godine. Zatim je došao red na sina Franje Josifa, prestolonaslednika Rudolfa – koji je izvršio samoubistvo. U tajanstvenim i nerazjašnjenim okolnostima bila je ubijena žena koju je on strastveno voleo. Sarajevsko ubistvo princa Ferdinanda uklapa se u taj lanac nesreća pokrenut prokletstvom koje leži nad rodom Habsburgovih. I ko zna dokle on seže.
Još jedna priča o prokletstvu je priča o poznatoj plesačici Suzani Tilije Pervans. Lepotica kojoj nije moglo da odoli nijedno muško srce, plesačica koja je svojom veštinom pokoravala vladare od Peterburga do Beča, slučajno je čula za plavi cejlonski dijamant težak 43 karata. I odmah je postavila sebi cilja da dobije taj kamen, pa čak i po cenu života. I dobila ga je. Nikolaj II lično je plesačici poklonio dotični dijamant, koji se nalazio u kolekciji poslednjeg ruskog cara, a Suzana je odmah osetila da je kamen postao deo njenog života. Nažalost, zlokoban deo.
Suzana Tilije ne samo što je bila legenda podijuma, već je i uživala glas najsrećnije žene na zelenom polju ruleta u Monte Karlu. Ali, samo do onog trenutka dok nije dobila toliko željeni poklon. Od tada nijednom nije uspela da pokupi banku za kartaškim stolom, nijednom nije pogodila boju ili par-nepar, a kamoli broj na ruletu. Njena zvezda se gasila, koža je postala stara, sa bubuljicama koje nikako nije mogla da otkloni. Nekoliko puta nosila je dijamant u zalagonicu i plaćala ogromnu kamatu kada ga je kasnije otkupljivala. Na kraju, da bi iz zalagaonice vratila poklon Nikolaja II, pribegla je falsifikovanju, bila je uhapšena i život je završila u zatvoru u Nici.
Suzana Tilije priznavala je da je izvor svih njenih nesreća predivni plavi dijamant, ali prosto nije imala snage da ga proda ili jednostavno baci taj prokleti poklon. Početkom tridesetih godina otkriveni su dokumenti u kojima je pisalo da je plavi dijamant bio proklet kada je ukraden iz jednog indijskog hrama. Ko zna, možda je taj isti kamen odigrao sudbinsku ulogu i u životu pretposlednjeg vlasnika, ruskog cara Nikolaja II, koga su komunisti streljali sa celom njegovom porodicom 1918. godine.
Ove priče o prokletstvu nisu ovde da bi vas uplašile, već da ukažemo na ono što su junaci ovih priča posejali: beskrupuloznost, okrutnost, oholost, gramzivost… A ova prokletstva samo su pokretači brze otplate – da svako dobije po zasluzi. Na pravednika sve ovo ne bi ni delovalo. Uostalom, on se ne bi ni latio takvih dobara koje gode samo sujeti.