Mnogi su pokušavali da izazovu u nekome sećanje na prošle živote. Na Zapadu prvi takvi eksperimenti počeli su šesdesetih i sedamdesetih godina. Pioniri su bili: u Velikoj Britaniji medijum Džoan Grant uz pomoć muža, psihijatra Denisa Kelsija (oboje su autori knjige ‘Lanac Života’), u Francuskoj Deniz i Arno Dežardan, u Nemačkoj Torvald Detlefsen, koji je u Minhenu osnovao i Institut za neobičnu psihologiju. U Italiji prva je sa sećanjem na prošle živote eksperimentisala Paola Paćifiko.
Prvi naučniu doprinos stigao je iz Amerike zahvaljujući psihijatru Janu Stivensonu, direktoru Instituta za parapsihologiju na Univerzitetu Virdžinija, koji je još šesdesetih godina počeo da sakuplja najbolje dokumentovane slučajeve reinkarniranih osoba. Za kratko vreme uspeo je da sakupi i arhivira više od 2.000 svedočenja. Stivenson je to prokomentarisao: ‘Beznačajan broj, ako ga uporedite sa stotinama milijardi ljudskih bića koja su do danas živela’.
U Kaliforniji postoji i ‘Udruženje za psihijatrijsko istraživanje prošlih života’ – ono obuhvata psihijatre koji koriste sećanje na reinkarnaciju u terapeutske svrhe. U Italiji reinkarnaciju vrlo ozbiljno proučava profesor Antonio Sodaro, lekar koji radi u bolnici Vila san Pjetro u Rimu i koga smatraju pravim stručnjakom za tu materiju. Tokom jednog televizijskog intervjua doktor Sodaro je rekao: ‘Mi se vrlo strogo bavimo multidisciplinarnimstudijama. Zahvaljujući regresivnoj hipnozi opažamo da se subjekt može vratiti kroz vreme pomoću specifičnih mehanizama: oživljavanjem, odnosno vraćanjem na preciznu epizodu korak po korak, hipermnezijom, koja se sastoji od ubacivanja hipnotičkih sugestija datiranih pre rođenja’. I tako se u laboratorijskim uslovima vraćaju iskustva iz prošlih života. Na primedbu da subjekt pod takvim uslovima može da laže ili izmišlja, Sodaro je odgovorio: ‘Prirodno je da to može da se desi, kao što je moguće da i onaj ko hipnotiše može da sugeriše odgovore. Zbog toga mi ništa ne otkrivamo subjektu posle regresije – o kojoj se ničega ne seća – i ponavljamo eksperiment nekoliko puta mesečno ili godišnje. Ako sećanja ostanu ista i stabilna, onda to sigurno predstavlja argument u prilog autentičnosti regresije. Na taj način često se pokazuju ‘oživljeni’ delovi života koji imaju logičan sled i savršeno se uklapaju u istorijska zbivanja iz perioda u kojima se događaju. U nekima od njih mogu da se otkriju i događaji zabeleženi u istoriji.’
Profesor Sodaro pratio je slučaj Rozarije, mlade gospođe iz Napulja koja je, tokom regresije, oživela sećanje na prošli život kada je bila Firentinka Marija Petri, čiji je muž Đorđo Ventri poginuo u Drugom svetskom ratu i sahranjen je u Kasinu. Profesor Sodaro našao je u Firenci podatke o gospođi Ventri, čak i ulicu u kojoj je radila, kao i njen potpis u registru posetilaca groblja u Kasinu.
Ali, najzanimljiviji podatak jeste da je gospođa Ventri bila svesna trenutka transgresije, pa i kasnije. Profesor Sodoro je snimio Rozarijino svedočenje o poslednjim bolnim trenucima njenog prethodnog života. Usred akutnih bolova firentinska udovica najednom je osetila veliki unutrašnji mir i imala vizije predivne bašte. Njen paćenički glas u tom trenutku se menja:
– Vidim predivnu baštu punu cveća. Ovde mi je lepo, sada mi je dobro… Neko dolazi…
– Vidite li ga? Možete li nam reći ko je to? – pitao ju je Sodaro.
– To je Đorđo – glasom punih radosti rekla je žena.