Pitanje kako je (iz čega?) proricao Pavle Kosanović, ostaje zbog pomanjkanja verodostojnih podataka, širom otvoreno i velika misterija. Odgovor na njega, suštinski, i nije bitan, jer je važnije razume se, šta je prorekao. Nešto drugo je, međutim, u vezi s tim važno: knjiga, i uopšte pisana reč, i odnos prema njoj u vremenima kada je bilo malo knjiga i malo pismenih.Taj odnos je, sasvim razumljivo, morao sadržavati u sebi izuzetno poštovanje, čak i strahopoštovanje, prema knjizi i prema onome što ‘knjiga kazuje’. Knjiga je, stoga, naročito kod nepismenih i lakovernih, a njih je u ranijim vremenima, posebno u našim krajevima, bilo dosta, mogla biti upotrebljena u svakojake svrhe. Maksima ‘kao u Svetom pismu’, kojom se želi podvući mudrost i istinitost nečega, veoma je stara. U prilikama kada se želi istaći rečitost, valjanost i lepota kazivanja obično se kaže da govori ‘kao iz knjige’.
Ovde ne treba zaboraviti i crkveno, da ne kažemo religijsko, poreklo knjige: svetilišta i bogomolje su, uostalom, prva staništa knjiga, tamo se i začela pisana reč, a u mnogim sredinama, poput naše, tamo je stolećima bio i centar duhovnog života. Nije, onda, nikakvo čudo što su i proroci koristili tu drevnu duhovnu i duševnu opojnost knjige da bi svojim vizionarskim slutnjama dali veću ozbiljnost, uverljivost i životnost. Zato se u našim starim predanjima, gotovo bez izuzetka, spominju ‘knjige starostavne’, ‘knjige indžijele’ i slično.
Takvo, knjiško predanje, u nas je, uprkos dosta skromnoj knjiškoj tradiciji, veoma često. Jedno od najstarijih je, svakako, Panjdehovo proročanstvo iz ‘Zbornika popa Dragojla’ iz XII veka, gde je sačuvano ‘apokrifno proročanstvo Danilovo, koje govori o sudbini Carigrada i o mnogim budućim događajima na Balkanskom Poluostrvu’. Ni ovo proročanstvo nije, na žalost, sačuvano u celosti.
Na ‘knjige starostavne’ poziva se i baba jelana Božović, iz Semegnjeva kraj Užica. Ona je iz knjige koju je 1929. godine fotografisao nastavnik Bogoljub Belić, gatala i proricala.
‘Knjiga mađija’ popa Vukala iz Grđana prepisao je godine 1813. pop Stevan Martinović, iz Bajica kraj Cetinja…
Pravih proroka, onih koji stvarno vide u budućnost, uvek je bilo i biće. Neki svoja proročanstva drže sa sebe, a neka nova proročanstva tek treba da ugledaju svetlost dana. Da li će biti dobra ili loša, ostaje tek da se vidi.