Levoruki su odigrali ključnu ulogu i u mnogim ratovima u ljudskoj istoriji. Legendarne vojskovođe kao što su; Aleksandar Makedonski, Julije Cezar, Napoleon – kao i njegova supruga Žozefina, bili su levoruki.
Mikelanđelo je čuvenu Davidovu skulpturu vajao tako da je u njegovu levu ruku stavio praćku kojom je David trebalo da pobedi Golijata. U Bibliji postoji zabeleška o oko 700 levorukih koji su nepogrešivo gađali kamenjem određeni cilj.
Levoruki su oduvek imali pomalo poseban položaj. Za njih kažu da su osobenjaci, bundžije koje još od najranijeg detinjstva odbijaju da se ponašaju kao sav ostali svet. Ukratko, ljudi koji nisu sasvim normalni.
Danas, učitelji i roditelji popustljiviji su i dozvoljavaju levorukoj deci da se, bez ometanja, ponašaju u skladu sa svojom prirodnom sklonošću. Ali, uprkos tome, oni nisu brojniji nego ranije. I dalje su u manjini i ima ih najviše 10-13 procenata.
Mnogi ogledi sa pacovima, mačkama, i sličnijim nama, šimpanzama, pokazali su da jedva ako polovina od njih radije koriste jednu nego drugu šapu, pa i tada broj levaka i dešnjaka je skoro ujednačen. Kakvo je, dakle, poreklo opšte prevage dešnjaka kod čoveka? Odgovor na to, prividno bezazleno pitanje, zahteva najsavremenija znanja iz antropologije, neurologije i genetike.
Ta neravnoteža desno-levo nije od juče. Arheolozi su, na primer, zapazili znake upotrebe desne ruke na oruđima koja su pripadala prvim ljudima, pre više od 30.000 godina. Čini se da je samo neznatan deo predmeta pripadao levorukima. Neki paleontolozi su, čak, primetili predominaciju dešnjaka kod primata od pre 1.9 miliona godina.
Uticaj kulture ne izgleda dovoljan da se objasni ta premoć. Svakak, ni jedno društvo ne nameće upotrebu leve ruke, dok mnoga to osuđuju. Priklanjanje desnoj ruci ponekad se protivi svakoj logici, jer arapske zemlje, na primer, imale bi velikog interesa da favorizuju upotrebu leve ruke, barem kad je reč o pisanju, budići da se ono obavlja sa desna na levo. Međutim, arapski kaligrafi najčešće su dešnjaci. Ipak, uprkos problemima kod učenja i, ponekad, čak, pritiscima, levoruki su još uvek tu. Pitanje je, dakle, dvostruko: zašto su dešnjaci tako brojni i zašto levoruki, iako u manjini, još uvek postoje?