Duh je nešto što se definitivno ne nasleđuje nego isključivo razvija tokom života. U institutu za tehnologiju u Masačusetsu utvrđeno je da kora velikog mozga novorođenčeta sadrži oko dvadeset procenata nervnih ćelija potrebnih za kasniji život. One na tom stepenu još ne komuniciraju međusobno. S druge strane, mozak odraslog čoveka broji oko 15 milijardi nervnih ćelija koje tesno komuniciraju takozvanim preferiranim putanjama – putanjam kojima najčešće putuju misli. Ove putanje su univerzalne i neponovljive za svakog čoveka, poput DNK koda ili otiska prstiju. Tek kad milioni misli prođu milionima ovim putanja, formira se fantastični ljudski duh, procesima učenja i pamćenja, dakle – mišljenjem. Recimo, kada se novorođenče često okreće tamo-amo u svim pravcima, ribonukleinska kiselina odgovorna za izgradnju molekula pamćenja u neuronima raste i do četrdeset posto. Dakle, čovekov duh se postepeno gradi sakupljanjem iskustava i formiranjem pamćenja za ubuduće, odnosno, psinergija se dobija učenjem, kroz procez razmišljanja, i to najviših formi ljudskog mišljenja. A moderni neurofiziolozi su otkrili da se mišljenjem može obetbediti osećanje zadovoljstva.
U regionima velikog mozga postoje centri za zadovoljstvo i ako se oni nadražuju električnim putem, može se izazvati osećaj ogromnog zadovoljstva bez vidljivog razloga. Neurofiziolozi su otišli još dalje i zaključili da se ovi centri mogu nadražiti i direktno iz mozga, pomoću misli. Misaoni procesi, naročito oni kreativni, stvaralačke prirode ili oni posvećeni temama kojima je sama osoba najsklonija, mogu proizvesti čisto zadovoljstvo. Ukoliko se više razmišlja, utoliko se proizvodi više psinergije. Ovo fascinantno otkriće govori da su inteligentni i misaoni ljudi povlašćeni u odnosu na lenjivce i misaono neaktivne ljude. Roditelji koji podstiču svoju decu u misaonim aktivnostima ne samo da im obezbeđuju dobre pozicije u životu, već daju i osnovu da njihov bogat duh lako, svojom voljom, napusti telo posle smrti. Dakle, misaono lenji ljudi teško se mogu nadati besmrtnosti svog duha, ali inteligentni – da. I to bez obzira na to da li su zli ili dobri – za psinergiju ova dva epiteta nemaju značaja, to jest, ona ih ne razlikuje, ukoliko zlo nije suviše destruktivno za sam duh.
Šta će se posle smrti desiti sa duhom umno poremećenog čoveka? Od svih bolesti najviše nas užasavaju duševne – kada ne gospodarimo potpuno svojom psihom. Da li se taj strah zasniva na instinktivnom osećanju da nam duševna bolest zatvara put do besmrtnosti?