Kako izbeći mogućnost da čovek živ dospe u grob, to je pitanje na koje su odgovor pokušavali da nađu lekari iz najdavnijih dana. Zakoni, običaji, kazne – sve je bilo smišljeno da spreči takvu mogućnost. Još nas Herodot uči da su Persijanci sahranjivali mrtve tek kada su se oko leša sakupljale ptice grabljivice, privučene smradom raspadanja. Neprijatan, ali siguran metod. Ovakav način provere sačuvao se do današnjih dana u nekim indijskim provincijama. Bez obzira što veruju u zagrobni život i reinkarnaciju, Indijci se ne opraštaju lako ni od ovozemaljskog života. Ovakve scene mogu se i dan danas videti u Indiji, gde leševi bivaju izloženi sve dok se price ne sakupe na gozbu.
Pišući o antičkim iskopima u vezi sa sahranjivanjem, jedan od autora podseća današnje lekare da bi s vremena na vreme trebalo da ih pročitaju i podsete se starih običaja, i navodi primer Sirakuze. Tirani su konstruisali specijalne grobove na obali mora, neobično velike. Bili su pokriveni desetak centimetara debelom stenom, ali su imali otvore za ventilaciju. Sa pokojnikom je, bez obzira da li je bilo reči o nekom plemenitom podaniku, ili robu, bila ostavljena određena količina hrane i vode. Ukoliko bi se pokojnik vratio u život, imao je mogućnost da preživi, i da dozove stražare koji su, u određenim intervalima, obilazili groblje.
Građani Sparte nisu sahranjivali definitivno svoje mrtve pre isteka jedanaestog dana žalosti. Još su Demokrit i Diogen, koji su bili svedoci oživljavanja, pisali o tome da niko ne bi smeo da bude sahranjen pre isteka od 24 časa posle konstatovanja smrti.
Rimljani su konzervirali mrtve sedam dana i pravili su čitav niz proba pre nego što bi se definitivno uverili da je zaista smrt u pitanju. Da bi probudili uspavanog mrtvaca, Kinezi su imali običaj da u više navrata zaustavljaju pogrebnu povorku, otvaraju sanduk i svaki put dobro prodrmaju pokojnika, ne bi li pokazao neke znake života.
Hrišćanska ceremonija sahrane nasledila je neke od običaja iz rimske tradicije: prizivanje tri puta glasno imena pokojnika, izlaganje pokojnika sa otvorenim licem, plač nad kovčegom (da bi se probudio mrtvac), period od nekoliko dana pre sahrane. Vatikanski protokol i dan danas zahteva da se Papa, na odru, tri puta pozove po imenu pre početka ceremonije sahrane.
Narikače su poznate i u našem narodu. Poreklo običaja je jasno. Identičan način ponašanja beležimo i u Bretanji u današnje vreme. U Rusiji profesionalne narikače su ukinute posle oktobarske revolucije. U delu Švajcarske postoje još od 1545. godine, ‘inspektori mrtvih’.
Mogli bismo da nabrojimo čitav niz običaja koji imaju samo jednu svrhu: da spreče sahranjivanje živih. Bez obzira na sva vekovima stečena iskustva, ista greška se ponavlja i u današnje vreme, i to možda u zabrinjavajućim razmerama.