Zanimljivo je, a ujedno i veoma čudno da su svi oni koji su u kliničkoj smrti stigli do te zadnje faze, po povratku u život, bili veoma vitalni i prosto zračili krepkošću. Pretpostavlja se da doživljaj kliničke smrti možda izaziva neku biohemijsku promenu u organizmu i utiče na razmenu materija, odnosno pobuđuje neku vrstu uspavane praživotne energije.
U srednjem veku nastala je literatura zvana ‘Ars moriendi’ – Umetnost umiranja. Njen cilj je bio da pouči kako valja dostojanstveno umreti sa što manje psihičkog i fizičkog bola. Pouke te literature glase: u času smrti veoma je važno da uza se imate dobrog prijatelja, nekoga ko saoseća sa vama i olakšava rastanak od života. No od takve ‘lake smrti’ danas smo više udaljeni od samrtnika u srednjem veku. Ophođenje sa bolesnicima koji umiru po bolnicama, na odeljenjima za intenzivnu negu, kruto je i bezlično. Samrtnici se priključe na aparate ili se prepuste da se sami izbore sa smrću. A donedavno, čak i u XX veku, većina ljudi je umirala u krugu poreodice okružena najbližim srodnicima, uz njihovu brigu i pažnju. Danas se uglavnom umire po bolnicama, pa se ne može govoriti o ‘lepoj smrti’.
Postoje ustanove koje vode računa o ljudima kojima je suđeno da umru. To je pokret ‘Hospicija’ koji je ustanovila Engleskinja Sesil Saunders 1967. Hospicije su zapravo bila srednjevekovna svratišta za hodočasnike. U tim ustanovama, koje su danas rasprostranjene širom sveta, samrtnicima, u prisustvu najbližih, timovi lekara, socijalnih radnika, psihologa i duhovnika, u prijatnom okruženju nastoje da pruže sve uslove za, što je moguće, lakše i bezbolnije umiranje.
Budistički sveštenici koji opušteno i bez straha dočekuju smrtni čas, ovim rečima se obraćaju svojim učenicima: ‘Zašto s takvim žarom nastojite da saznate šta će se zbiti sa vama u samrtnom času i interesujete se za zagrobni život? Bolje pokušajte da sredite svoje sadašnje bitisanje i svoj životni vek proživite spokojno, srećno i dostojanstveno!’