Žrtve Sopstvene Pohlepe. Došli su da iz starog groba iskopaju zlato, a odnela ih je neka crna ruka kao da nikada nisu postojali!
Ristivoje Andrić iz Rađevine, u srednjem podrinju, čestiti i prostodušan seljak, imao je nesreću da naleti na bezobzirne tragače na zakopano blago, ali i sreću da nije podlegao crnoj ruci pohlepe.
Ristivoj se priseća: ‘Desilo se to posle Drugog rata. Težak posleratni život od ljudi je pravio lutajuće duše, a na tu težinu strovalila se nova vlast. U leto 1949. bila je opaka suša. Ja sam bio slabog imovnog stanja, stočarstvo mi je bila jedina mogućnost da preživim.
Žena mi je, jadnica, pobolela i nenadano umrla mlada. Nismo imali potomstva. U planini Vlašić ima o sam kolibu i tor sa ovcama. Držao sam i koze, ali ih nova vlast zabrani. Jedne večeri, dok sunce se klonilo zapadnim stranama, tek što sam uterao stoku u tor i namirio ih, pred kolibu banuše dvojica mladih ljudi, gradski obučenih.
Rekoše da su geometri iz Šapca, da razmeravaju državne šume i rudine po vencu Vlašića. Hteli su kod mene da zanoće, što ja prihvatim. Doduše, sa sobom su nosili neke instrumente, ali nisam znao kakve, pošto se u to nisam razumeo.
Ponudim im da jedu. Imao sam sira, kajmaka, jaja, slanine, toga je bilo. Večerali smo pod lipom i razgovarali. Oni rekoše da se, pored razmeravanja zemljišta bave i naukama. Da kopaju starine i da je to unosan posao od kojeg država ima veliku korist. Bio sam ravnodušan prema njihovoj priči dok ne pomenuše staro latinsko groblje na Razbojištu, a ono ti je odmah niz bujadaru, nema ni dvesta metara od moje kolibe. Kažu da sutra moraju pogledati groblje i povezati sa mapom, koju su izvadili iz kožne torbe, razvili, i pred fenjerom buljili u nju. Meni se kosa diže na glavi, kad pretpostavih šta nameravaju. Bog i duše, ovi će da kopaju mošti starih gospodara grada Konjuša, po kojem je selo današnje, Konjuša, ime dobilo, pomislio sam.’