Prema utvrđenoj tradiciji koja u najmanju ruku potiče još iz drugog veka, autor je bio Jovan Zevedejev, jedan od najdražih Hristovih učenika. To je bilo mišljenje svetog Jeremije Lionskog, Ipolita Rimskog iz drugog i trećeg veka. Zatim je to tako utvrdila i Crkva, zbog čega se knjiga u savremenim izdanjima i zvala Otkrovenje Svetog Jovana Bogoslova, to jest Jovana Zevedejeva.
Međutim, i u drugom veku bilo je protivnika takvog gledišta. Oni su smatrali da je autor Otkrovenja drugi Jovan, takođe Hristov učenik. To je bilo mišljanje čuvenog prezvitera Gaja, svetog Dionisija Aleksandrijskog i drugih. Iz toga se vidi da nauka nije utvrdila, bar ne pouzdano, ko je autor teksta koji je kroz sledeće vekove, sve do danas, uzbuđivao duhove i plenio maštu, unoseći u ljudska srca i dozu straha. Ima indicija da je to bio mladić koji je sav bio pod presijom apokaliptičnih vizija Starog zaveta. Negodovao je protiv Imperije i Rima, nestrpljivo očekujući skori rasplet. To je potpuno odgovaralo duhu apostola Jovana, onakvog kakav je predstavljen u Jevanđelju. Međutim, znamo da je autor Jovanovog Jevanđelja i Jovanovih poslanica pisao sasvim različito od Apokalipse. Ostaje da se pretpostavi da je Apokalipsu napisao ili neko drugi, ili je pak između jednog i drugog teksta prošlo puno vremena i u međuvremenu su se odigrali značajni događaji.
Sa pouzdanošću se ipak može reći da su Apokalipsa i Jovanovo Jevanđelje i njegove poslanice izašli iz istog kruga. O tome govori sam tekst – jezik autorov, opšta frazeologija, suprotstavljanje svetlosti i tame. Na primer, sintagma ‘jagnje božje’ često se ponavlja i u Jovanovim tekstovima i u Apokalipsi.
Ima indicija da su u pisanju tih tekstova učestvovali i Jovanovi učenici, a što se pak tiče Apokalipse nije isključeno da ju je sam Jovan napisao, bez tuđe pomoći, i to u vreme Judejskog rata. Ovde ni u tekstu još nema znakova da je Hram razrušen. Jovan je to mogao napisati odmah pošto su počeli Neronovi progoni i posle prvih hrišćanskih žrtava u rimskoj areni, ali i posle drugih tragičnih događaja iz Neronovog doba.
A gde je to on napisao vidi se iz same knjige: na ostrvu Patmos. Datum je, međutim, sporan sve do danas. Najverovatnije da Otkrivenje nije napisano pre Neronovih progona u 64. godini, niti kasnije od Domicijanovog doba – 95 godina. Upravo u tom periodu knjiga je i nastala. Za nas je, kaže otac Menj, važno da ju je napisao prorok Jovan, jedan od Hristovih učenika. Ostaće zagonetno da li ju je napisao jedan ili drugi Jovan. To ime je bilo veoma rasprostranjeno i nosili su ga mnogi Hristovi učenici. Jer, u jevanđelsko doba Hristos je, pored onih sedamdeset, imao još pet stotina učenika.