Mada su Jurgensenove tvrdnje bile neobične i pionirske u smislu krčenja novih puteva, one gotovo da nisu imale uticaja na međunarodnu parapsihologiju. Dok je štampa pok krupnim naslovima izveštavala o njegovom otkriću, praktično ni jedan ozbiljan naučni istraživač nije tome poklonio veću pažnju. Postojao je naravno i razlog za to. Šesdesetih godina parapsiholozi su bili okupirani testovima s kartama i proveravanjem u kojoj meri daroviti pojedinci mogu da utiču na kockice za igranje da padnu onako kako oni žele. Za ovaj deo parapsihologije precizni statistički podaci bili su važniji od zalaženja u oblast suludih nagađanja da mrtvi ipak mogu slati neke psihičke sadržaje živima. Samo jedan ugledni parapsiholog potrudio se da lično proveri Jurgensenove navode. Bio je to V.G.Rol, direktor fondacije za psihička istraživanja u Duremu u Severnoj karolini. On je proveo nedelju dana kod Jurgensona, u njegovoj kući u blizini Štokholma. Domaćin je izašao u susret posetiocu iz Amerike i izveo pred njim oglednu seriju demonstracija. Rol je ove testove ocenio kao ‘umereno uspele’.
Prilikom svakog opita Jurgensen je uzimao nekorišćenu magnetofonsku traku, stavljao je u aparat i uključivao ga. Mikrofon je bio otvoren i ljudi u sobi ležerno su razgovarali. U čestim intervalima snimanje je prekidano da bi eksperimentator preslušao snimak. U četiri slučaja magnetofon je registrovao slabe nerazgovetne zbuke koji su mogli da potiču od prisutnih lica. Ali, peti put desilo se nešto neobično. U jednoj pauzi u razgovoru kao da je neki muški glas izgovorio švedsku reč ‘beratta’ (reći ili saopštiti). Niko od prisutnih nije se sećao da je to kazao ili šuo u kratkom odlomku vođenog razgovora. Reč je bila vrlo razgovetna.
Izveli su još četiri probe. Pošto je Jurgensen uobičajenim glasom rekao: ‘Da sačekamo…’ čula su se tri kratka udarca, a odmah zatim i sasvim jasna reč ‘warten’ (na nemačkom ‘čekati’ ili ‘čekaj’). Najzad, šest lupkanja, tri puta u paru, i neko je oper na švedskom izgovorio: ‘Uspostavi pravi kontakt’.
Otkako je otkrio efekat snimljenih nestvarnih glasova Jurgenson je obelodanio još neka otkrića i izumeo nove metode snimanja. Švedski eksperimentator snimao je direktno iz radia. On je uređaj za registrovanje zvuka priključio na radio koji je prethodno bio podešen na međufrekventni opseg ‘belog šuma’. Snimao je nekoliko minuta, a zatim preslušavao zapis. Jurgenson tvrdi da su se ponekad čuli glasovi koji su govorili kroz fonb belog šuma. On je, osim toga, bio uveren da prilikom snimanja na magnetofon ljudskog govora sa radija, na komercijalnim talasnim dužinama, ponekad intervenišu ‘glasovi-bića’ , koji vešto izobličuju govor i restruktuiraju ga da bi stvorili nove reči i poruke. Ovi glasovi povremeno se služe mešavinom jezika.