Broj sedam, bogatstvo i obilje plodova i svakojake hrane imali su posebno značenje za ljude nastanjene u ne baš za život pogodnoj pustinji kraj Mrtvog mora. Svakako da su nešto od te raskoši i obilja imali prilike da vide na obalama Nila ili između Tigra i Eufrata, gde je počinjen taj ‘istočni greh’. Takva viđenja pretvarala su se u legende u kojima može da se nađe po neko zrnce istine i istorije.
Dvorovi orijentalnih despota su bili bleštavi i raskošni, puni eguotičnih životinja i šarolikog rastinja. Sve što je bilo primamljivo, a nedostupno, ličilo je na raj, pa su tako stari Judejci za te bašte imali reč gan. Ovaj izraz je preuzet iz sumerskog jezika, gde postoji gannatu – klinasti znak koji predstavlja zemlju omeđenu i ispresecanu rečnim kanalima. Mogu to da budu i navođena polja i ograđeni vrt za nekog velikaša. Prvo grčko izdanje Biblije prevodi reč gan sa paradeisos. Persijanci su mesto ograđeno zidom zvali pairi daeza. U latinskom prevodu Biblije stoji paradisum.Kao takva oznaka raja ovaj izraz je ušao u gotovo sve evropske jezike.
Gan se nalazi u Edenu, što je takođe reč sumersko – akadskog porekla. Edinu (sumerski) ili edenu (akadski) znači prostrano polje, stepa, čak pustinja. Edenski vrt po tome liči na navodnjavanu oazu usred pustinje. Kako se u Postanju spominje da je to mesto na istoku, može da se zamisli šta je za te drevne pastire i ratare značilo ono duboko pustinjsko prostranstvo, koje se od njihovog mora i preko njihovih gora pružalo gotovo u beskraj. Kada se prevali ta pustinja, za koju je brzim autobusom potreban ceo dan puta, stiže se u plodnu deltu Šat-el-Araba.
U vreme uspona vavilonske imperije nije bilo te delte, već su se Tigar i Eufrat odvojeno ulivali u Persijski zaliv. Mulj koji reke nose nasuo je morsku obalu i spojio je njihova ušća 50 kilometara dugim Šat-el-Arabom.
Lokalni Arapi tvrde, a iz svega što se danas zna može im se čak i verovati, da je upravo tu bio rajski vrt – u gradiću El Gurna, šesdesetak kilometara severozapadno od Basre. Tu se nalazi i drvo koje zovu Adamovim (na slici desno gore). Oko njega je gvozdena ograda, a šipke ga podupiru da ne padne na crvenkastu zemlju.
‘Adamovo drvo’ je zapravo maslina, a ne jabuka čiji je plod, po predanju, zagrizla Eva. Biblija tu nije sasvim određena, ne spominje koji je to bio plod, ali se kasnije nekako uvrežilo mišljenje da je to morala da bude jabuka.
‘Tada im se otvoriše oči i videše da su goli; pa spletoše lišća smokava i načiniše sebi pregače.’ Nije jasno da li su lišće poskidali sa tog ili nekog drugog drveta. U Palestini je najrasprostranjenija voćka bila smokva. Nje ima i u južnom Iraku, gde ipak dominiraju urme. Arapi u El Gurni tvrde da su slatki plodovi urme, a možda i maslina, upravo bili to voće koje je dovelo u iskušenje prvi ljudski par na zemlji i da su lišćem jedne ili druge pokrili svoju neprikladnu golotinju.
Da li je to bila jabuka, smokva ili maslina – danas to više ne može da se utvrdi. Međutim, svaki namernik i turista može da kroči do podnožja stabla odakle je, navodno, Adam zauvek bio proteran.