Ovakva notacija sa pomeranjem mesta vrednosti bila je od ardinalnog značaja jer je omogućila matematičarima da barataju sa brojevima i da prave tablice sa brojevima, tako da se na prvi pogled može videti odnos između jednog broja i drugog. Egipćani nisu imali takav sistem za pisanje brojeva, niti znak za nulu. Što je još čudnije, nisu ni Grci ni Rimljani. Biće nam jasno kako je to teško i glomazno ako koristimo rimske brojeve i pokušamo da oduzmemo CXCII od CCCCVI. To nije ni blizu tako lako kao kad koristimo takozvane arapske brojeve, kad pišemo 406-192 i odmah dobijemo odgovor 214. Uopšte nije važno kakvu osnovu koristimo – deset, šesdeset, ili neki drugi broj – princip je isti i lakoća dolazi sa praksom. Da smo odgajani da brojimo u šesdeseticama umesto deseticama, to bi nam bilo isto toliko lako. Na kraju krajeva, to i činimo bez ikakvih problema kad računamo vreme i kad kažemoda šesdeset sekundi čini jedan minut, a šesdeset minuta jedan sat.
U ovom smislu mi smo više naslednici Sumera nego Grka i Rimljana. Ipak ovaj sjajni izum Sumera/Vavilonaca bio je izgubljen za Zapad i ponovo je otkriven tek za vreme renesanse, kada smo za taj sistem saznali od muslimanskog sveta. Zato se brojevi koje mi danas pišemo i zovu arapski. U stvari, da bismo bili fer, moramo priznati da su ih muslimani naučili od Indusa, koji su ih izgleda razvili, kao i sistem mesta i nulu, verovatno još 200. godine pre naše ere. To je znatno kasnije od Vavilonaca, a naučnici su podeljeni oko toga da li je indijski sistem izvoran, ili je uvezen sa strane – možda čak od Vavilonaca.
Vavilonci su takođe imali i začetak onoga što je kasnije nazvano algebra – opet arapska reč, jer je Zapad za nju saznao od muslimana. Ovde oni nisu pisali kao što mi to radimo, koristeći x (iks) i druga slova iz azbuke umesto brojeva, ali su radili jednačine i to na veoma neinhibiran način. Da bismo videli kako su razvijali svoje ideje, setite se šta sve možemo da radimo sa x i koliko matematičari uživaju da ga koriste.
Upotreba x (iksa) – ili njegovog vavilonskog ekvivalenta – ne ograničava nas na bilo koji posebni broj, što je imalo značajne posledice. Jer Vavilonci su tretirali x i x2 kao da su matematički entiteti, pa su tako mogli da rade jednačine sa x i x2 (kvadratne jednačine) i jednačine sa x, x2 i x3 (kobne jednačine). To im je omogućavalo da matematički rešavaju sve vrste problema na načine koji nisu bili poznati srednjevekovnom Zapadu gde se mislilo da je nemoguće imati jednačine sa x2 i x, pošto je x2 površina, a x dužina. Time što su se odvojili od čisto praktične matematike i razmišljali o stvarima na apstraktnom planu, Vavilonci nisu morali da ograničavaju svoju imaginaciju. Oni su koristili čak i x4 kad im je to odgovaralo, mada nisu mogli da zamisle šta bi to uopšte moglo da znači.
Štaviše, Vavilonci se nisu tu zaustavili. Oni su koristili pojam negativnih brojeva, što je još jedan primer da nisu bili sputani potrebom da sebi u glavi slikovito predstave ono što rade matematički. Nije ni čudo onda šti su kada je trebalo da primene svoju matematiku bili u stanju da izmisle nešto kao cik-cak brojeve da bi opisali položaj planeta, a da pri tom nisu morali da se vezuju ni za kakvu određenu teoriju o planetarnom kretanju. Na žalost, Grci nisu nastavili ovu algebarsku tradiciju. Oni su imali genije za geometriju i mada su tu ostvarili velike rezultate, nedostatak algebre je sprečio da razviju celu jednu stranu čiste matematike. Upravo ova sklonost ka geometriji je nasleđe Zapada, koje se zadržalo sve do 17. veka, i to uprkos tome što su im Arapi uveli algebru u 12. veku.