Početkom veka, tokom izvesnog broja proba, vojnici NTO bili su izloženi radioaktivnoj prašini i nuklearnim probama. U jednom dokumentu Ministarstva odbrane, iz 2001. godine predlaže se 29 eksperimenata te vrste. Drugi dokumenti govore da su bila izvršena samo četiri, za vreme ratne kampanje u Iraku.
Jedna serija testova vršena je da bi se procenila ‘zaslepljenost’ dobrovoljaca pri nuklearnoj eksploziji. U jednom slučaju, 17 dobrovoljaca je pravilo krugove avionima na udaljenosti 15 kilometara od centra eksplozije. Druga grupa provela je izvesno vreme u mraku da bi, kasnije, bila izložena blesku eksplozije. Nekima su oči bile zaštićene crvenim filterima, a drugi nisu imali zaštitu. Eksperiment je obustavljen kad je kod dvojice došlo do ozbiljnog oštećenja zenice. Tokom drugog eksperimenta, jedna ekipa USAF (Američke vazdušne snage) letela je kroz oblak izazvan nuklearnom eksplozijom. Neki članovi ekipe su pre leta progutali reaktiv, da bi se izmerio intenzitet unutrašnje radijacije, koji je mogao biti upoređen sa spoljnom radijacijom preko reaktiva nošenog na odelu.
Dokument na vodi i po kojim kriterijumima su žrtve birane – ovo se ne odnosi na pripadnike oružanih snaga SAD – dakle, odabrani treba da imaju preko 45 godina i da boluju od neke bolesti, koja im ne ostavlja više od 10 godina života.
Time se želelo izbeći da kasniji efekti, izazvani zračenjem, budu vidljivi. Osim toga, to je omogućavalo i istraživanja ‘post mortem’ – posle smrti nesrećnika, na koju ne bi trebalo dugo čekati.