Vantelesno iskustvo, takođe poznato i kao astralno putovanje ili astralna projekcija, jednako je prirodno kao spavanje ili disanje. Tokom VTI-a, ljudska svest deluje nezavisno o fizičkom telu u nefizičkoj (ili vanfizičkoj) dimenziji. Ponekad se to doživljava s određenom svešću o onome što se događa, ali obično nije tako – što znaci da osoba neće imati nikakva sećanja na svoje iskustvo. VTI se spominju kroz čitavu ljudsku istoriju. Bez obzira na kulturu, socioekonomski sloj, pol, jezik, nacionalnost, veru, civilizaciju i doba, od najstarijih plemenskih društava do modernih društava XXI veka, ljudska bića spominjala su izlazak i kasniji povratak finotvarnog tela u fizičko telo s izuzetno visokim stepenom doslednosti u opisivanju brojnih različitih obježja ove pojave.
Rani dokazi postojanja VTI-a javili su se u starom Egiptu pre 3.000 do 5.000 godina. Egipatski sveštenici bili su svesni postojanja astralnog tela; zvali su ga Ka. Opisi VTI-a kasnije su se pojavili u staroj Grčkoj, u zapisima brojnih filozofa, uključujući Platona i Herodota. Slučajevi svesne projekcije takođe su dobro dokumentovani u Bibliji, na primer u Ezekielu III: 14; Ivanovoj apokalipsi 1:10-11 i 4:2; i u poslanicama Pavla iz Tarza,npr.,II Korinćanima 12:2.
Tokom srednjeg veka, zbog represivnog uticaja Inkvizicije, VTI se proučavao i prakticirao u tajnosti, unutar ezoterijskih i okultnih pokreta. Skupljene informacije nisu bile dostupne širokoj populaciji. Ta potreba za tajnošću doprinela je izmišljanju raznih mitova i neistina o opasnostima astralnog putovanja koji su se održali sve do danas. U XVIII i XIX veku, velik broj pionira u ovom području istraživanja ostavio je jak uticaj na društvo objavljivanjem raznih dela. Među njima su najznačajniji švedski filozof Emanuel Svedenborg, francuski romanopisac Onore de Balzak, sa svojim (autobiografskim) romanom Louis Lambert, i tvorac spiritizma, francuz Alan Kardec.