Malo je ljudi koji u toku svog zemaljskog života ne dožive ni jedno javljanje umrlih osoba u snu ili na javi. To se događa kako onima koji veruju u besmrtnost ljudske duše i zagrobni život, tako i onima koji ne veruju. Ali, kako većina ova javljanja smatra za svoje intimne doživljaje, retko se drugima saopštavaju.
Ovo se dogodilo u Moskvi 1923. godine. U jednoj tamošnjoj crkvi završavala se služba Božja koju je služio sveštenik nedavno premešten iz unutrašnjosti. Pri kraju službe, među poslednjima prišla je da celiva krst i jedna žena u crnini. Posle celivanja krsta, ona se obratila svešteniku s molbom da pođe sa njom radi ispovesti i pričešća jednog bolesnika koji je loše i koji proživljava svoje poslednje dane.
Sveštenik se branio izgovorom da je zauzet poslovima u crkvi i predložio joj drugog sveštenika. Žena je uporno zahtevala da baš on pođe, i on je najzad pristao. Na sveštenikovo pitanje hoće li i ona poći, žena je odgovorila da ne može, ali mu je dala adresu. Kroz dvadeset minuta sveštenik je bio pred zgradom. To je ranije bila mala gostionica, sada pretvorena u prihvatilište partijske omladine iz unutrašnjosti. Sveštenik je došao do sobe, ušao i iznenadio se. Soba je bila velika i prazna i u njoj nije bilo bolesnika. Iza pisaćeg stola, ustao je i prišao mu mladić od svojih dvadesetak godina. Sveštenik je upitao gde je bolesnik.
– Ovde nema nikakvog bolesnika – rekao je maldić.
– Izvinite, mene su ovde poslali da ispovedim i pričestim teškog bolesnika – rekao mu je sveštenik.
– To je sigurno greška. Kako se zove taj bolesnik? – pitao je mladić.
Sveštenik mu je rekao ime.
– To sam ja. Neko je verovatno hteo da se našali i sa mnom i sa vama. Izvolite sesti, sve ovo je nesumnjivo greška.
Sedajući pored pisaćeg stola, sveštenik je na njemu ugledao ram sa slikom i sa fotografije prepoznao ženu koja ga je uputila ovamo.
– To je ona. Ta žena je pre pola sata bila u crkvi. Ona me je uputila ovamo – rekao je brzo i radosno sveštenik.
– To ne može biti, to je slika moje majke, a ona je umrla pre godinu dana – spokojno je odgovorio mladić.
– Ne, istina je, nisam pogrešio. Ona je bila u crkvi i ja sam razgovarao sa njom. Ona me je molila da dođem ovamo.
– Ta žena vam je dala moju adresu?
– Da, ona je napisala vašu adresu – odgovorio je sveštenik i pružio mladiću parče papira.
Mladić je uzbuđeno uzeo papir. U tom času njegovo lice je dobilo izraz krajnje zabune i straha, a čelo mu je oblio hladan znoj.
– Da, to je rukopis moje majke – rekao je mladić jedva otvarajući usta.
Mladić je sedeo zagledan u pair. Njegovo telo počelo je da drhti. Naslonio je glavu na ruke i zatvorio oči.
– Ja sam spreman, pristupite ispovesti – rekao je mladić.
Svetštenik je umirivao mladića, koji je sve vreme ispovesti plakao i ućutao je tek pred pričešće. Kad je sveštenik otišao, mladić se iz svoje sobe koja je bila na prvom spratu spustio kod drugova u prizemlje i ispričao im šta se zbilo. Podigla se velika galama, rasprava, ismevanje i prebacivanje. Neki su zahtevali da se sveštenik odmah pronađe i uhapsi. Drugi, razumniji i uzdržljiviji, umirivali su plahovite drugare. U tim raspravama nije učestvovao samo mladić i on je u jedku najveće galame seo i spustio glavu na ruke, kao da je veoma umoran. Kad se galama posle nekoliko minuta stišala, neki drugovi prišli su mu i pozvali ga, ali on se nije odazivao. Bio je mrtav. U njegovoj zgrčenoj šaci našli su papir sa njegovom adresom. Olovkom ispisan tekst na papiru bledeo je i gudio se na njihove oči, i od njega je ostalo samo nekoliko tačaka.
Sveštenika su odmah uhapsili, pod sumnjom da je mladića otrovao. Lekarska komisija koja je izvršila obdukciju tela našla je da je mladić umro od teškog srčanog oboljenja.