Kada je sirena za opasnost počela da zavija u Daranu, mestu u Južnoj Arabiji, jedna obližnja raketna jedinica ispalila je hitac i pogodila iračku Skadd raketu koja nije eksplodirala. Raketa Skad je pala samo 365 metara daleko od kaplara Ričija Ternbila i izdubila krater dubok 2,5 metara. Pošto je kaplar Ternbil bio viši elektroničar za nuklearno, biološko i hemijsko ratovanje (HBO), on je, kao iskusni instruktor za korišćenje BHC zaštitne opreme, čuo kako se detektor za nervne agense ozvučio i signaliztirao prisustvo hemijskog i biološkog nervnog gasa. On i ostalo osoblje brzo su navukli zaštitna odela. Posle dvadesetak minuta čuli su karakterističan signal da je sve čisto.
Ljudi su skinuli specijalna zaštitna odela i razišli su se na svoje zadatke po rasporedu. Naknadno izvršene tri analize tih odela potvrdile su prisustvo G-agensa, smrtonosnog nervnog gasa sarina. Sledeća tri testa poznata kao ‘rezidualno-isparljivi detektor test’ dali su iste rezultate. Sve u svemu, 33 dela opreme pokazali su alarmantno stanje, tako da su svi bili ubeđeni da je to bio napad hemijskim oružjem.
Zanimljivo je da su tri agensa – sarin, soman i tabun – proizveli još nacistički hemičari tokom Drugog svetskog rata i navodno ih isprobavali na logorašima u koncentracionim logorima. Ovi sastojci napadaju nervni sistem čoveka, pa ako se primeni u dovoljno visokim dozama, dovodi do paralizirajuće smrti za nekoliko minuta. Evidentno je da je njegova upotreba u Zalivskom ratu – obično kao ‘kokte’ sa drugim gasovima i hemikalijama – namerno bila dozirana u dovoljno niskim procentima, tako da nisu bila ubistvena. Zarobljeni irački poznavaoci hemijskog i biološkog ratovanja otkrili su da male, ali ponavljane doze, mogu da izazovu dugotrajno oštećenje kod pripadnika trupa koje su im bile izložene. Takođe su ovi zarobljenici izjavili da se Sadam Husein, irački predsednik, plašeći se osvete i pretnji tadašnjeg američkog predsednika Buša da će uzvratiti termonuklearnim udarom ako upotrebe biološko-hemijsko oružje – odlučio za niske doze sastojaka u svom oružju. Zato su se kod hiljada veterana Zalivksog rata po povratku pokazali simptomi od upravo takve upotrebe tog oružja – u vidu emfizema, angine, astme, arterioskleroze, artritisa, kratkotrajnog gubljenja pamćenja i brojnih simptoma iznurenosti organizma i podložnosti raznim bolestima. Razumljivo je da su oni insistirali kod svojih vlada da se njihovi slučajevi ispitaju, ali zbog nečeg nijedna vlada država koje su učestvovale u tom ratu nije ništa preduzela u tom pravcu, a pogotovo da pruži neko objašnjenje, ili bar sasluša ispovesti veterana i izveštaje o biohemijskim napadima u Zalivu.