Filozof Heraklit (oko 530-470 pre naše ere) iz Efesa je od najranijeg detinjstva u svemu bio izvanredan. Međutim, za svoje sugrađane je zbog neobičnog ponašanja izgledao više nego čudan, te su ga, mada svesni da je izuzetan čovek, ipak prezirali, to jest smatrali ludim na neki poseban način.
Za filozofa Demokrita (460-357 pre naše ere) njegovi dušebrižni sugrađani posumnjali su da mu se poremetila pamet, jer im se smejao što se raduju prolaznim prijatnostima života, zbog čega je inače i poneo nadimak ‘Nasmejani’.
Pregled je obavio tada najčuveniji lekar, Hipokrat, upamćen po zakletvi koju današnji lekari daju po završetku školovanja, i zaključio je da je samo Demokrit prave pameti. Tako su Abderani ispali smešni.
Ksenofont je u ‘Uspomenama o Sokratu’ između ostalog pisao i o potrebi učenja astronomije, slikovito je ilustrujući jednim primerom. Evo kako: ‘A onome koji o tome razmišlja moglo bi se, reče, dogoditi da poludi baš onako kao što je poludeo Anaksagora koji se poneo time da objašnjava mudra uređenja Božija’. A Anaksagora je ‘poludeo’ jer je učio da je Sunce usijana masa i da je veće od Peloponeza, da na Mesecu postoje brda i provalije, a da nebeska tela nisu božanstva, nego kamenje koje gori.
U knjizi ‘Veliki matematičari’ Ranko Risojević piše kako je slavni matematičar Arhimed (287-212 pre naše ere) za ceo svet bio lud, to jest, za sve one ljude oko sebe, koje će za vreme opsade Sirakuze braniti od varvarskih napada Rimljana i tako im sačuvati glave. Evo kako je istoričar Plutarh opisao Arhimedovo čudno ponašanje, koje okolina nije mogla da razume, zbog čega joj je izgledao lud: ‘Stoga ne valja uskratiti verovanje pričama u vezi s njime da je usled trajne opčinjenosti neke Sirene privržene njegovom ognjištu čak bio zaboravio na hranu i zapustio negu tela i kako je, kad su ga, što je bivalo često, na silu vukli u kupatilo i mazali uljem, a on crtao u pepelu geometrijske likove i prstom povlačio crte po svome uljem namazanom telu opsednut velikim veseljem, zaista kao pravi zarobljenik Muza’. Ludilo je ovde opisano kao ‘zarobljeništvo Muzama’. A nisu ni bili svesni koliko su tim mišljenjem bili blizu istine. Arhimed nije bio zarobljenik Muza, već njihov prijatelj.