U filmovima o zombijima oživeli mrtvaci mahnito lutaju ulicama i poljima. Kanađanin Vejd Dejvis odlučio je da otkrije istinu i uputio se u centar tih zagonetnih zbivanja – na Haiti. Tamo suga najpre upoznali sa čovekom koji je imao ožiljak na desnom obrazu. On je naučniku objasnio veoma kratko i pomalo zastrašujuće:
– To je trag od eksera iz mog mrtvačkog sanduka, jer, ja sam, znate, zombi!
Dejvis je već znao za religiju vudu, čije se učenje temelji na verovanju u vradžbine, moć magije, fetiša i sličnih stvari. Vudu potiče iz Afrike, a u novije doba je najrasprostranjeniji na području Kariba. Zombi, po vudističkom verovanju, natprirodna moć kojom se mrtvi dovode u stanje slično transu. Oni tada slepo slušaju osobu koja nad njima ima tu moć.
Dejvis nije došao na Haiti da bi otkrivao zombije. Čoveka sa ožiljkom, Klajrivijusa Narcisea, već su pre njega otkrili drugi: psihijatri, novinari i njegova porodica kojoj bi bilo milije da ga nije ni pronašla. Što je najzanimljivije, on je bio proglašen mrtvim u bolnici ‘Albert Švajcer’, američkoj dobrotvornoj ustanovi prepunoj super stručnjaka. Tamo su ga bili primili jer se žalio na groznicu i bolove u telu. Umro je dva dana kasnije, 2.maja 1962. godine. Osamnaest godina kasnije sreo je jednu od svojih sestara i predstavio joj se nadimkom koji su znali samo članovi najuže porodice. Ispričao je sestri kako se seća članova familije koji su plakali pored njegovog odra i kako su ga neki glasovi po imenu pozivali u grob, uz pevanje i bubnjeve. Ispričao je još da su ga izvukli iz groba kako bi ga naterali da radi kao rob na jednoj plantaži šećera. Najzad je dospeo u jednu psihijatrijsku kliniku, gde ga mnogo više proučavaju nego što ga leče, jer i nema šta da se leči, sve je kao u redu.
Dejvis nije sebi postavio o cilj da juri bivše mrtvace. Njega je mnogo više zanimao tajni otrov zombi i, kako tvrdi, vratio se u Evropu sa njim. Pritom je dobio priliku da upozna religiju vudu. Prve večeri na Haitiju Dejvis je video žene opsednute duhovima kako u ustima drže užareno ugljevlje. Bio je to vudu obred za turiste koji se svake večeri održavao u kući Maksa Bovoara, haićanskog vuduističkog sveštenika.On i njegova ćerka Rajčel, postali su Dejvisovi vodiči u traganju za stručnjacima koji mućkaju zombi otrove. Najpre su otišli do Marsela Pjeroa, vuduističkog svesštenika sumnjive reputacije, koji je nešto ranije novinarima dao uzorak otrova zombi. Za taj otrov veruje se da izaziva stanje prividne smrti takozvanih zombija. Marsel Pjero je pristao i dopustio mu da ga gleda kako priprema pravi zombi otrov. Sastojci otrova kao da su bili uzeti iz kotla neke veštice: dva tek ubijena guštera, strvina velike krastave žabe i otrovna četverozuba riba gušavica. Sve to bilo je ispečeno, uz još neke biljke i uz ugljenisane ljudske kosti. Dejvis je potom tražio uzorke i od drugih vudu sveštenika i svima je bila zajednička riba gušavica koja sadrži veoma otrovnu materiju tetradoksin. Dejvis objašnjava: ‘Velika veština vračeva sastoji se samo u tome da pronađu dozu koja će umrtviti, ali ne i ubiti. Oni smatraju da ljudske kosti imaju najveću moć opojnosti’.
Zombiji su kreirali i politički život na Haitiju. Jedan od njih, nepismeni momak Žan Tatun, smatra se simbolom antirežimskog pokreta koji je na kraju srušio i tridesetogodišnju diktaturu porodice Divalije. Tatun je prvi započeo podzemni rat protiv pripadnika tajne policije, zbog čega su za njim krenule bezbrojne potere. On je, međutim, po mišljenju sunarodnika, bio ‘čarobnjak’. Jedan ugledni poslovni čovek tvrdio je Dejvisu: ‘Tatun se u borbi protiv policije služio čarobnim praškom i zato mu nisu mogli ništa.
Diktatura na Haitiju služila se magijom da bi držala u pokornosti nepismeni narod, ali to se najzad okrenulo protiv nje i – zombi su je srušili. O ovoj neprirodnoj pojavi izjašnjavali su se i mnogi drugi naučnici. Tako Robert Silverman iz Nacionalnog instituta za zdravlje kaže da bi svako u modernoj bolnici bio sposoban da odredi razliku između života i smrti. I neurofarmakolog Dejvid Peri sa univerziteta ‘Džordž Vašington’ smatra da nijedna osoba ne može zabunom biti proglašena mrtvom, ukoliko je obavljen ozbiljan medicinski pregled i kaže: ‘Tetradoksin blokira autonomni nervni sistem koji utiče na osnovne telesne funkcije. To je užasan osećaj ako ste pri svesti, a ne možete ni da mrdnete’. Kad su ga novinari pitali smatra li on da postoje zombiji i zombifikacija, naučnik se poslužio rečnikom savremenih političara: ‘To je stvar bujnog maštanja, ali nije izvan domena mogućeg’!
Prema nekim izvorima sa drugih strana sveta, zombiranje, ono pravo, izgledaa da je zaista moguće, a njim pokušavaju da eksperimentišu i neki naučni krugovi. I to sigurno daleko uspešnije od onog što katkad procuri u javnost, kao što su, recimo, eksperimenti Rusa Longa. On je, naime, pokušao da na bioelektričnoj osnovi makar prividno oživi mrtvo telo, a do sada mu je uspelo da mrtvac pokrene ruke i noge!
Šta se to hoće postići povampirenjem vudua i sličnih magijskih tehnika, čak i u naučnim laboratorijama. Nije li im isti cilj kao i genetskom inženjeringu i manipulacijama bioenergetskim poljima: da se čovek i svet, ovakvi kakvi su – sve bezdušniji i perverznije materijalistički – po svaku cenu održe da bi čovek zagospodario prirodom, životom, pa i smrću, ne birajući sredstva. A to će ga na kraju i uništiti.