Kao terapeutsko sredstvo hipnoza je poznata već nekoliko hiljada godina. Koristili su je Sumeri, Egipćani i Vavilonci, a i antički Grci su je praktikovali u svojim lečilištima. Međutim, već tada je hipnozu počeo pratiti glas da je neozbiljna, od čega se ona ni do dan danas nije oslobodila. Dok se pacijentima sugerisalo verovanje da im se u hipnotičkom stanju obraćaju sami bogovi, u stvarnosti su to bili lukavi sveštenici, koji su koristili skrivene zvučne levkove.
Neozbiljna, ponekad zastrašujuća, ili, u najmanju ruku, neshvatljiva – takva još i danas većini ljudi izgleda hipnoza. Hipnotizer, njegov opčinjavajući pogled i njegovi gestovi deluju isto toliko sugestivno koliko i prigušeni ton njegovog glasa. A hipnotisani, što dublje u trans zapada, utoliko više postaje bezvoljna žrtva koja se povinuje majstorovim naredbama. I, po mogućnosti, da se kasnije svega toga uopšte ne seća.
Odmah da kažemo da nijedna od tih predrasuda ne odgovara istini. Ako je nešto kod hipnoze lišeno svake tajanstvenosti, onda je to hipnotizer.
Opčinjavajući pogled? Sugestivan glas? Može i bez toga. Američki psiholog Martin T. Orne, na primer, hipnotisao je grupu ljudi posredstvom potpuno neiskusne osobe. Jedan radio spiker, kome je ta tematika bila strana, čitao je sa lista papira jasnim glasom odgovarajuća uputstva – i sve je funkcionisalo! Isto tako uspešno završili su i drugi pokušaji, pri kojima je izazivanje hipnotičkog transa bilo obavljeno pomoću telefona ili nekog drugog uređaja za reprodukciju zvuka.
Da bi se stanje hipnotičkog transa postiglo brzo i jednostavno, pacijentova pažnja biva najpre usmerivana na neku određenu tačku. Pri tome je potpuno nevažno da li je posredi neko klatno, terapeutov prst ili bilo kakva proizvoljno izabrana mrlja na zidu.
‘Vi se sada osećate ugodno, vi uživate u tome što se ovde nalazite. Potpuno neometeni, potpuno opušteni, sve drugo je nevažno. Gledate i dalje vašu metu. Vaše oči postepeno postaju umorne, očni kapci postaju sve teži, i kad budete poželeli da zatvorite oči, onda ih zatvorite.’
Mnogi ljudi, koji po prvi put bivaju hipnotisani, očekuju neku vrstu dubokog sna. Međutim, hipnoza je pre slična onom stanju koje čovek doživljava prilikom uspavljivanja, više nije budan, ali jop uvek ne spava istinski. U tom polusnu može da se pokreće, može da čuje svaki šum – i hipnotizerove reči.
‘Vaše telo je opušteno. Potpuno ste umorni i opušteni, umorni … i opušteni. Možda već osećate kako vaše telo postaje sve teže. Ali vaša glava ostaje budna, potpuno jasno čujete moj glas. Sem moga glasa sada je sve nevažno, pa i automobil koji trubi na ulici, vas ne interesuje.’