Nedugo nakon nesreće, u Londonu se, u Nacionalnoj laboratoriji za psihička istraživanja, susreću četiri osobe. Jadna od njih je osnivač laboratorije, Hari Prajs, inače ogorčeni protivnik spiritističkih prevaranata. Tu je i Ajlin Garet, poznati medijum, osoba koja je za sebe tvrdila da je katkad i sama iznenađena svojim sposobnostima.
Iako je, u stanju transa, često donosila vesti iz onostranog, odbijala je da je nazivaju spiritistkinjom. Drugi značajan gost bio je Australijanac, novinar Jan Koster koga su nekako privoleli da prisustvuje. Svi troje, uz stenografa, sedoše u jednu zamračenu prostoriju.
Gospođa Garet je uskoro pala u trans, a zatim je i progovorila. Doduše, to više nije bio njen glas, nego glas njenog ‘kontrolnog duha’ – Uvanija. On je objasnio da je sa Istoka, iz drevnih vremena i da je ovde da bi omogućio vezu gospođe Garet i duhova umrlih, da bi potvrdio postojanje života nakon smrti. Katkad bi vesti prenosio svojim dubokim, odmerenim i svečanim glasom, a ponekad bi pustio da duh sam progovori.
Tog dana Uvani je, pošto se pojavio, najpre Hariju Prajsu dao nekoliko informacija o jednom njegovom preminulom drugu, pri čemu je Prajs znao da ga Ajlin Garet nije mogla poznavati. Ali to ga nije mnogo uzbuđivalo. Iznenada Ajlin Garet oslušnu, a suze joj navrnu na oči. Unijev glas, rapav ali prodoran, izgovorio je ime IRVING ili IRVIN (Irvin Karmajkl bio je kapetan na cepelinu R-101). Zatim se Uvanijev glas izmenio. Sada je govorio u prvom licu, kratko i odsečno: ‘Čitav cepelin bio je pretežak za kapacitet motora. Sami motori preteški. Zato sam pet puta morao da otvaram ventile. Korisna sila uzgona bila je previše mala’.