Pa, šta je onda istina? Jedino smo sigurni da će nam sve biti poznato onog dana kada umremo. Nauka može samo da govori o anoksiji, narkoticima i endorfinu, koji mogu da se uzmu u obzir u mnogim iskustvima, ali ne mogu da objasne ‘paranormalne’ anomalije. Na primer, kako je Radonaja Grigorjevič mogao saznati za kuk novorođenčeta? I šta se zbilo sa rakom u završnoj fazi kod Melena-Tomasa Benedikta? A ima ih bezbroj sličnih slučajeva.
Nepobitno je da su se ovi doživljaji stvarno desili, ali kakav zaključak možemo iz toga da izvučemo? Činjenice ukazuju da sva predsmrtna, ili ‘posmrtna’ iskustva, imaju sličan sadržaj – bez obzira na religiju ili kulturu tih ljudi. Da li su onda ova iskustva rezultat ‘uzleta’ svesti iz tela pred nadolazećom smrću? Ako jeste, može li se onda ovo uzvišeno stanje svesti smatrati našim psihičkim sposobnostima?
U knjizi ‘Smrt i svest’, parapsiholog Dejvid H.Land napominje da bi ‘iskustva stanja psihe bila jasnija kada se uticaj mozga smanjuje, a onda savim i prestaje’. To se dešava za vreme predsmrtnog doživljavanja – svest produžava dalje kada fizičko telo (uključujući i mozak) postaje suvišno.
Najzad, možda su skeptici ipak u pravu: predsmrtna iskustva mogu ipak biti rezultat našeg umirućeg mozga. Ali, ako umirući mozak budi naše psihičke sposobnosti, onda onaj koji doživi predsmrtna iskustva ima uvid – ne u život posle smrti, već u svoja, obično uspavana, psihička čula. U tom slučaju – mada nam predsmrtna iskustva ništa izvesno ne kazuju o životu posle smrti – ona nam otkrivaju nešto mnogo fascinantnije o samom životu. A, to opet znači da je život nešto daleko složenije, sveobuhvatnije i moćnije od onoga kako ga medicina, i nauka uopšte, prikazuju i shvataju.