Kod Nemca Lorenca Okena, jednog od velikih imena romantičarske Naturphilosophie, nalazimo istu temu u jednom radikalnijem obliku. Organizam je, piše on 1810. godine , ‘galvanizam u homogenoj masi’. Odatle on izvlači sledeći zaključak: ‘Jedna galvanizovana baterija, razložena na atome, mora oživeti’. U periodu oko 1800. godine, bilo je već bezbroj amatera i profesionalaca koji su pokušavali da otkriju fiziološka svojstva elektriciteta. Moglo bi se pomisliti da je iskopavanje leševa da bi se u njih pobole elektrode samo izmišljen detalj koji treba da uplaši čitaoce. Međutim, to je veran opis stvarnih događaja!
Tako je, na primer, profesor Aldini, Galvanijev nećak i učenik, decembra 1802. godine u Njujorku, pred galskim princem, njujorškim vojvodom i još nekim eminentnim ličnostima, izveo sledeći eksperiment: pomoću Voltove baterije stimulisao je glavu prethodno ubijenog bika. Njegove oči su se otvorile, uši i jezik počeli su da se pomeraju, nozdrve su se raširile i zadrhtale, baš kao da je životinje ‘uzbuđena i da želi da napadne drugu životinju iste vrste’. Bik je bio stvorenje drugog reda, pa je 17.januara 1803. godine Aldini pokušao nešto mnogo značajnije: galvanizovao je leš ubice Tomasa Njugejta koga su neposredno pre toga obesili. Leš je bio svež, u doslovnom smislu reči, jer su ga ostavili da jedan sat leži u zatvorskom dvorištu na veoma niskoj temperaturi. Baterija je sadržavala 120 ploča od cinka i isto toliko bakrenih ploča. Bila je žicama prikačena za uši i usta kriminalca: ‘Vilica je počela da drhti, okolni mišići da se na užasan način grče, a levo oko se otvorilo.’ Ovaj opis dao je sam Aldini u dadatku za englesko izdanje svoje knjige koja je najpre objavljena na engleskom – Teorijski i eksperimentalni ogledi u galvanizmu (1802). Prema njegovim sopstvenim rečima, to su bili neobični i zanimljivi ogledi. Većinu ih je obavio u Parizu, pred članovima instituta, ali je najuzbudljivije ostavio za Englesku.
U jednom od njih, postavio je elektrode u uši i debelo crevo Tomasa Forstera. Mišićne kontrakcije bile su izuzetno snažne čak i u zonama najudaljenijim od tački dodira sa žicama, tako snažne da su prisutni imali utisak da prisustvuju reanimaciji. Korak po korak, približavamo se Frankenštajnovim podvizima. Aldini je oduševljen i zaključuje da bi uspeo da uspostavi vitalne funkcije da nekoliko okolnosti nije onemogućilo ovu operaciju. Godine 1804, Aldini dolazi do obećavajućih rezultata. Jedan ljudski leš uspravio se jednog dana kao da će zakoračiti.
Pokretanje mrvaca postaće rutinski posao. Ruke se podižu, šake udaraju po stolu na kojem mrtvac leži. Disanje se ponekad obnavlja, isključivo zahvaljujući elektricitetu. Dokle će se sa ovim stići? Galvanizatori troše ogromne količine bivoljih glava i žabljih bataka, da ne govorimo o psima i ljudskim leševima. I biljke su dobile svoju dozu Galvinove tečnosti, ali je to bilo manje spektakularno. Ljudski leševi su u Pruskoj bili toliko traženi, da su vlasti 1804. godine zvanično zabranile da se leševi kriminalaca kojima je odsečena glava koriste za potrebe galvanističke nauke.
Meri Šeli je posebno razmišljala o filozofskoj i etičkoj strani ovih biotehnoloških istraživanja: stvarati ljudska bića veštačkim putem, bez žena, čemu to vodi? Njen roman, međutim, pokreće i čisto naučna pitanja: da li je moguće da elektrobiologija i fiziološka hemija omoguće stvaranje živih bića? Posmatrano iz tog ugla, doktor Frankenštajn deluje kao preteča jer je, dvadeset godina posle pojave romana, jedan naučnik pomoću struje stvorio male životinje i bio optužen da je novi Frankenštajn. Mit koji je stvorila Meri Šeli postao je stvarnost. Barem se tako verovalo. Englez Endru Kros, tvrdile su novine, stvorio je arahnide (pauci) pomoću Voltove baterije. Zar je trebalo sumnjati u to, s obzirom na sav optimizam koji su ispoljavali pobornici galvanizma?