Kabrera je objasnio Usčojine implikacije pričom da je veliki broj artefakata zaista kopiran, ali samo za prodaju turistima. Nema velike štete u pravljenju kopija – stav je sa kojim bi se i mnogi muzeji rado složili. Sumnjičavci će istaći da je Kabrera priznao svoju ulogu u fabrikovanju kamenja tek kada je bio suočen sa izjavom svog saučesnika – pa kako onda uopšte razmatrati eventualnu istinitost njegovih drugih tvrdnji? Ostaje i pitanje nije li angažovao još koga da fabrikuje kamenje? Kabrera i dalje insistira na autentičnosti svog kamenja i na priči da postoji još gomila autentičnog drevnog kamenja na tajnoj lokaciji čiji položaj znaju Usčoja i drugi. Tvrdi i da su mu pokazali pećinu prepunu skrivenog kamenja koje tu leži već milionima godina. Pećina je otkrivena tek posle strašnih poplava reke Ike kada je voda bukvalno sprala priobalna područja. On i dalje ne želi da otkrije identitet osobe koja ga je dovela do pećine, pa kako i tome nema nikakvih zapisa, fotografija niti mapa, ostaje nam jedino njegova reč da skrivena pećina postoji. Kaže da se nada od sveg srca da je niko neće ni pronaći. Privilegiju da je vide svojim očima Kabrera je uskratio i svom prijatelju erihu fon Denikenu. Odbio je i Stidov predlog da mu vežu oči, pa američki arheolog sada veruje da ta pećina ne postoji.
Problem datiranja zvaničnim metodama samo je začin ovoj misteriji. Rezultati svih testiranja su bili neubedljivi. Sam Kabrera je poslao kamenje na ispitivanje univerzitetima u Limi (Peru), Bonu (Nemačka) i stručnjaku NASA Džozefu Blumu. Profesor Frenken iz Bona je potvrdio da je kamen zapravo andezit – ekstremno tvrda vulkanaska stena pretežno od silicijum dioksida i da oksidisana patina na površini kamenja ukazuje na značajnu starost!
Kabrera je 1967. godine zamolio svog prijatelja Erika Volfa, inače inženjera rudarsta, da organizuje analizu kamenja i objavi rezultate u knjizi. Kamen je zaista bio andezit, izglačan do glatkoće u drevnim rekama. Volf piše: ‘Nisam pronašao nikakve nepravilnosti trenja na ivicama ili u rezovima. Gravure su urezane neposredno pre nego što je kamenje položeno u grobove ili na druga mesta gde je pronađeno’. Kabrera je na ovo još dodao i da ‘omotač prirodne oksidacije takođe prekriva i ureze gravura’. To sve bi ukazivalo da je kamenja zaista staro i drevno. Međutim, iako je Nil Stig iz prve ruke pregledao kamenje koje je usitinu bilo prekriveno patinom, on tvrdi da u urezima nije bilo patine, To nagoveštava da su, iako je kamenje veoma staro, gravure nastale mnogo kasnije.