Smrti se nije plašila, jer je znala da je duša besmrtna. Baba Vanga bila je vrlo neugodna prema ljudima koje je smatrala zlima, gotovo je uvek raskrinkavala njihove grehe i mane. A što se bolesti tiče – znala je Vanga da leči travama, i govorila je da svakoga treba lečiti samo biljkama koje rastu u zemlji u kojoj dotični živi. No, nije mogla da izleči i svog supruga. Dvadeset godina živeli su u srećnom braku, da bi poslednje godine njen muž Mitko počeo da pije. Dok joj je muž umirao, klečala je pored njegovog kreveta, a iz slepih očiju tekle su joj suze. A kada je on izdahnuo, prestala je da plače i zaspala je. Dugo je spavala, a kada se probudila, objasnila je da je vodila voljenog čoveka ‘do mesta koje mu je bilo namenjeno’.
Tačno je predvidela i dan svoje smrti, 11. august 1996. godine. Bilo je onih koji su očekivali da posle tog dana Bugarsku zadesi kakva prirodna ili politička ‘kataklizma’. Ali, ni traga nije bilo od toga. Priča se da njen duh lebdi nad Bugarskom i da zato ovu zemlju mimoilaze nemiri, ratovi i beda koji su se nadvili nad ostatkom Balkana. Na samrti, baba Vanga je rekla da je njene moći nasledila jedna desetogodišnja devojčica koja živi u Francuskoj, i da će svet uskoro saznati za nju.
Vanga je sahranjena u crkvi Svete Petke u Petriču (slika gore), čiju je gradnju ona inicirala i pomogla. Ova crkva je prva koja je izgrađena posle pola veka komunizma u Bugarskoj.