Kada u kući Edne Ragles buka postane nesnosna, ona ustane i podvikne: ‘Deco, igrajte se, ali malo tiše! I stvarno, dve devojčice koje prave tu larmu uvek poslušaju Ednu.
Gospođa Ragles ima puno razumevanja za dečje nestašluke. U tome nije ništa čudno – izuzev činjenice da je već dosta godina prošlo otkako su devojčice umrle! Njihov omiljeni prostor za igru je stepenište u 300 godina staroj farmerskoj kući u Devonu u zapadnoj Engleskoj. Ponekad odatle dopire škripa kao kad neko jaše drvenog konjića. Gospođa Regles kaže: ‘Nema tu ničega zastrašujućega ili užasavajućeg. Ja volim decu pošto i sama imam četvoro. Njih dve su više nego dobrodošle. Njihova galama mi obično ne smeta. Ali, jednoga dana su zbilja preterale – izjurile su iz sobe, tresnule vratima i nastavile da skaču po stepeništu. Izašla sam u hodnik i strogo ih izgrdila. Odmah su se umirile. Naravno, i u njihovo vreme su učili decu lepom ponašanju.
Gospođa Regles i njen muž Bil, inženjer u penziji, susreli su se sa duhovima odmah po dolasku u selo Farvej. Buka iz spavaće sobe počela je odmah prvog dana po njihovom useljenju. Njihovi kućni ljubimci – psetance i mačka nisu hteli da priđu ni blizu toj sobi. Nekako u to vreme u posetu im je stigla prijateljica koja se bavila natprirodnim pojavama. Njeni domaćini nisu hteli ništa da joj pričaju, samo su, onako uzgred, upitali gošću da li se oseća nešto posebno u atmosferi kuće. Sad je na njih bio red da se iznenade, jer im je gošća odgovorila da se u kući pojavljuju duhovi dve devojčice – jedne od četiri i druge od pet godina starosti. Njihova imena počinju slovima E i A. Zatim je dodala kako misli da to nisu sestre, pre će biti da su drugarice. Jedna je imala prekrasnu odeću, druga nešto skromniju.
Obratili su se za pomoć mesnom parohu, velečasnom Frederiku Džilbertu. On je u crkvenim knjigama pronašao da su dve četverogodišnje devojčice iz iste familije umrle u toj kući. Jedna se zvala Elizabeta i sahranjena je 1844. a druga je bila Ana, pokopana 1902. godine. Gospodin Džilbert je rekao: ‘Moguće je da su te dve devojčice imale srećno detinjstvo u ovoj kući i da zato ne žele da je napuste. Možda njihovo druženje može izgledati nelogično kad se ima u vidu da je između njihove smrti proteklo 58 godina. Međutim, naše shvatanje vremena je vrlo ograničeno i ono njima verovatno ništa ne znači’. Gospođa Regles je bila srećna što je u kuči imala dva tako draga stvorenja.