Pošto je 90 odsto čovečanstva desnoruko, dok se ostali primati ili podjednako služe i levim i desnim ektremitetima ili su ravnomerno dešnjaci, odnosno levoruki, može se reći da je biti dešnjak oznaka naše vrste. Uticaj gena je, dakle, neporeciv. Čini se, međutim, malo verovatnim da ćemo jednog dana uspeti da utvrdimo da li sklonost ka levoj ruci treba vezati pre za posebnu genetsku konfiguraciju nego za oponašanje roditelja i rođaka. Ma kako bilo, ta sklonost je nasledna: manje od 10 odsto dece od majke i oca dešnjaka su levoruki, dok više od 35 procenata dece od roditelja levaka i sami su levoruki. Osobina koja se tako prenosi, čak i kad nije isključivo genetska, u stanju je da kroz generacije evoluira zbog promena okoline. Sa evolutivnog stanovišta, neutralno svojstvo koje ne pruža nikakvu prednost niti izaziva smetnje u pogledu prilagođavanja, ne podleže selekciji. Ukoliko bi takav slučaj bio sa naglašenom sklonošću ka jednoj ili drugoj ruci, procenat levaka i dešnjaka morao bi da varira od jedne do druge skupine, kao kod drugih neutralnih osobenosti, kakav je na primer slučaj sa krvnim grupama. Na slici levo – Prodavnica za levoruke.
Kada bi, dakle, levorukost značila prednost, ona bi bila generalizovana. I obratno, potpuno bi isčezla, ako bi predstavljala hendikep. Pitanje je, znači, zašto se održava, a da se pri tome ne nameće.
Baveći se izučavanjem levorukosti kod stanovništva, neki znatiželjni naučnici istraživali su delovanje godina na tu osobenost. IZNENAĐENJE: procenat levaka sa godinama opada na spektakularan način i to od 16% u desetim godinama do 0% u osamdesetim, sudeći po nekim istraživanjima. Najpouzdanija od tih anketa odnosi se na više od milion osoba i daje varijaciju od 16% u desetim do 4% u osamdesetim godinama.
Znači li to da ljudi stareći menjaju pretpostavljenu ruku? Društvena prinuda je snažna: sva oruđa podešena su za dešnjake, maltretirani levoruki daju do znanja da je promena moguća. No, ta promena plod je intenzivnog učenja, pre svega u ranim godinama. Opredeljenje za desnu, odnosno levu ruku, ispoljava se prvih godina života i skoro je nemoguće to izmeniti kod deteta posle devete ili desete godine. S druge strane, slobodniji odnos u odabiranju ruke pri pisanju, poslednjih dvadeset godina, nije osetnije izmenilo odnos dešnjaka i levaka među stanovništvom.
Ako društveni pritisak ne objašnjava skoro potpuno iščezavanje levaka među osobama, to bi značilo da, u proseku, levoruki mogu da se nadaju lošijem životu od dešnjaka. U stvari, izgleda da levorukima u životu ide dosta loše. Brojne ankete otkrivaju da su, u odnosu na dešnjake, levoruki najčešće manji, kasnije ulaze u pubertet, trpe razne nelagodnosti u razvoju, češće ih pogađaju neka oboljenja, šečće su alkoholičari ili šizofreničari, a primećeno je da među levorukima ima više mucavaca.