Da biste sebimogli predočiti događaje koji su usledili nakon toga, morate imati tačnu ideju o odnosima izmedu visine prve eksplozije (10.000 metara iznad zemlje), veličine područja na kojem su stabla iščupana iz zemlje (što iznosi puno puta više od visine) i udaljenosti (stotine kilometara) na koju su odleteli delići meteora. Razmak izmedu eksplozija je vreme koje je delovima bilo potrebno da odlete iz jednog mesta udara na drugo. Iznad područja udara meteor se raspao na nekoliko delova. Komadići su se razleteli u različitim smerovima, ali su ih kugle terminatori koje su se spustile s različitih strana uhvatile i uništile. To je razlog zašto su, s jedne strane, u područjima u kojima su stabla iščupana iz korena istraživači otkrili nekoliko epicentara što se videlo po deblima koja su popadala u različitim smerovima, dok su, s druge strane, svi svedoci izjavili kako su prvo začuli zastrašujuće snažnu eksploziju – cepanje, a zatim, u trajanju od pet do šest minuta, nešto poput artiljerijske paljbe – likvidacija manjih komada meteora.
Nakon što je terminator udario meteor iznad mesta udara, veliki komadi meteora koji su preživeli udar po inerciji su se nastavili kretati prvobitnom putanjom do područja Kulikova mesta udara. Izgubivši na brzini i snazi, krhotine su za 15 minuta prevalile udaljenost izmedu 120 i 150 kilometara (brzina mlaznog aviona), nakon čega je usledila druga snažna eksplozija. Terminatori koji su doledeli u ovo podrudje izvršili su udar na krhotine koje su doletele iz Shishkova. Yegor Ankudinov, stanovnik sela Berezovo iz okruga Nizhne-Ilimska, područje Irkutska, u to je vreme sa svojim ocem i stricem sekao borove u šumi za izgradnur kuće. On se priseća: ‘Bio je prekrasan dan. Upravo smo bili doručkovali i počeli seći drva. Iznenada se iz blizine začuo prasak. Tlo se počelo tresti, a suve grane padale su sa stabala. Zatim se malo kasnije začuo još jedan tresak: isti, samo puno, puno udaljeniji, negde iz pravca severa…’
Novine Krasnoyarets od I 3. jula, 1908. pišu: Selo Kezhemskoye. 17. u 7.00 ujutro začula se buka kao da puše snažan vetar. Neposredno nakon toga začuo se strašni prasak popraćen potresanjem tla od kojeg su se kuće doslovno tresle ostavljajući dojam kao da je u kuću snažno udarilo nekakvo ogromno deblo ili težak kamen. Nakon prvog udara usledio je drugi, jednako snažan, a zatim i treći. U razmaku između prvog i drugog udara začula se neka neobična podzemna tutnjava, kako kad bi 10 vozova islovremeno projurilo prugom. Zatim se 5-6 minuta čulo nešto tačno poput artiljerijske vatre: nekih 50-60 prasaka u kratkim, gotovo identičnim razmacima. Postepeno su poslednji praskovi postajali sve slabiji. Jednu i po ili dve minute nakon završetka neprekidnog ‘pucanja’, začulo se još šest prasaka, jedan za drugim, a podsećali su na udaljene udare topova ali ih se još uvek jasno čulo i osećalo po potresanju zemlje…
Ogromne plazmatske kugle zaletale su se u delove meteora, oslobađajući divovske količine energrje kako bi uništile svemirskog uljeza sa svim njegovim sadržajem. Kad smo kod procene verovatnoće da je veliki broj malih krhotina nastao razbijanjem meteora iznesena je i pretpostavka da elektromagretski naboj terminatora poseduje specifične osobine. Vektor (naboj) magnetskog polja terminatora privukao je i na sebe magnetski vezao sve male ostatke, a zatim je sve uništila energija naredne eksplozije. Moguće je da su se iznad Shishkova (prva zona) ili Kulika (druga zona) od meteora odvojila dva velika komada koji su eksplozijom odbačena 100 kilometara u desno (červrta i peta zona) – gde su ih uhvatili terminatori i doslovno pretvorili u prašinu. Energija ‘kugli terminatora’ bila je tako snažna da je osim elektromagnetske radijacije izmedu zemlje i ‘terminatora’ došlo i do pojave snažnih električnih pražnjenja (munji).
Uzmite, na primer, iskaz ovog svedoka. U jutro, 30. juna, braća Chuchancha i Chekaren iz klana Shaniagir spavala su u svom šatoru koji je podignut kraj reke Avarkitty. Probudilo ih je snažno drhtanje tla i zviždanje vetra: Chekaren i ja izvukli smo se iz svojih vreća i upravo smo hteli ispuzati iz šatora kad se iznenada začuo snažni tresak. To je bio prvi prasak. Tlo se počelo tresti i poskakivati, a snažan vetar udario je na naš šator i prevrnuo ga… Tada sam ugledao nešto neobično i strašno: debla stabala padala su na tlo, a iglice na njima su gorele, gorilo je i suho šipražje, mahovina je bila u plamenu. Posvuda se širio dim, oči su nas pekle. Bilo je jako vruće, dovoljno da nas ubije. Iznenada, iznad brežuljka gde su stabla već popadala, sve je postalo jako svetlo…kao da se pojavilo još jedno sunce…od čega su nas bolele oči, a ja sam svoje čak zatvorio. A odmah nakon toga začuo se snažni tresak. To je bio drugi prasak. Jutro je bilo sunčano, bez oblaka. Naše sunce je, kao i uvek, jasno sjalo, a tu je sad bilo i drugo! Nakon ovoga što smo videli, očito negde iznad ali na drugom mestu, vidio se još jedan bljesak, a nakon njega opet snažan udarac. To je bio treći prasak. Pomeo nas je vetar, srušio na tlo, a pomeo je i popadala stabla. Gledali smo oborena stabla, videli kako im se krošnje trgaju i ugledali vatru. Iznenada je Chekaren povikao, ‘Pogledaj!’ i pokazao prstom. Pogledao sam i ugledao munju. Sevala je i opet udarila, proizvevši veliki tresak. Ali, udarac je bio malo blaži od prethodnog. To je bio četvrti prasak koji je naišao poput običnog groma… Sad se sećam da se čuo joi jedan prasak, peti, ali je bio slab i nešto udaljen…
Kasnije su istraživači zapazlli da što su se više približavali epicentru, to su pronalazili više stabala srušenih udarom munje. U epicentru ima mesta na kojima je 80% stabala pretrpelo udar munje. Ovo potvrduju i otkrića naučnika iz Novosibirska koji su dokazali da je prvobitno čupanje stabala iz tla prouzročio radijalni udar. Oni su zaključili da je došlo do eksplozije tela čije lineame dimenzije nisu iznosile više od nekoliko desetaka metara, mada su eksplozije do kojih je nakon toga došlo zamaglile sliku prvobitnog radijalnog udara. Strudnjaci su procenili da su se električna pražnjenja širila vazduhom između dve i 15 minuta, stvarajuii zvučni utisak kao da se radi o artiljerijskoj vatri, dok se čitavo to vreme njihov izvor nalazio iznad epicentra i nije se micao ogromnom brzinom. Drugim rečima, telo je stiglo, zaustavilo se i izvršilo puno različitih učinaka na tlo ispod sebe, na primer, radijacijom, privremenim iskrivljenjima, mutacijama…
Glavnina Tunguskog meteora uništena je iznad Kulika, ali jedan komad je ‘pobegao’ preletevši pre pada na zemlju još 120 kilometara. Sustavno uništenje svega što je pripadalo meteoru moglo bi ukazivati da je on u sebi nosio neku vrstu bakterije ili virusa koji je bio opasan za život na zemlji. Zato se jedan od terminatora zabio u tlo i na njemu dokračio ostatke Tunguskog meteora, prouzrokujući snažan potres. Rezultat je ogromni krater na mesfu konačnog pada meteora – rupa prečnika 200 i duboka 20 metara, koja je kasnije nazvana ‘Voronov krater’. Vakulin, šef poštanskog ureda Nizhne-Ilimske, u pismu od 28. jula, 1908. piše: U utorak, 17. juna, oko 8.00 sati ujutro, prema izjavama velikog broja lokalnih stanovnika, prvo je na severozapadu opažena vatrena kugla kako se od istoka prema zapadu pod uglom spušta prema horizonfu, a koja se, kad se približila tlu pretvorila u stup vatre i istog trena nestala. Nakon njezina nestanka, mogao se videti oblak dima kako se iz tog smera izdiže od tla. Nakon nekoliko minuta u vazduhu se začula glasna buka s udaljenim tupim zvukovima poput udara groma. Nakon ovih prasaka usledilo je osam glasnih prasaka, poput artiljerijske paljbe. Uz poslednji prasak, koji je bio naročito snažan prouzrokujući potresanje tla i kuća, javilo se i zviždanje… Neki svedoci su izjavili da su ljudi od praska popadali na tlo. Puno njih je palo u nesvest i nije danima dolazilo k sebi. Udar je oborio konje na kolena, ali oni nisu poskočili natrag, što ukazuje da su bili strašno prestrašeni. Na nekim mestima pojavile su se pukotine u zemlji. Još jedan argument u prilog pretpostavke da je uništeni meteor nosio opasne mikroorganizme je činjenica da je nakon njegova uništenja ‘Konstrukcija’ skenirala zemljinu površinu u potrazi za ostacima meteora. Zapanjeni očevici izvestili su kako su sve do 30. juna viđali terminatore kako preleću iznad mesta pada! Ove kugle terminatore – ili ‘sekundarne meteore’, kako su ih interpretirali istražači – videlo je oko polovine svih svedoka.