Dakle, Vede podučavaju da sva živa bića imaju dušu i svest i da uživaju različite oblike života prema svojim željama. Čulne želje nikada ne mogu biti trajne i iste. Javljaju se potrebe za različitim čulnim uživanjima. Da bi se takve potrebe uslovljene duše zadovoljile, procesom rađanja i umiranja omogućava se boravak duši u različitim telima. Taj proces i zakonitost Bhagavad-gita, u svom petnaestom poglavlju, objašnjava sledećim rečima: ‘Živo biće u materijalnom svetu nosi svoja različita životna shvatanja od jednog tela do drugog kao što vazduh nosi miris cveta. Živo biće, koje tako dobiva drugo grubo telo, dobija određenu vrstu ušiju, očiju, jezika, nosa i čulo dodira koji su grupisani oko uma i tako uživa u određenim vrstama čulnih predmeta. Neki ljudi ne mogu da shvate kako živo biće napušta svoje telo, niti mogu da shvate kakvu vrstu tela ono uživa opčinjeno vezujućim silama materijalne prirode. Ali, onaj čije su oči izvežbane u znanju, može sve to jasno da vidi, dok drugi ne mogu, iako pokušavaju.’
Materijalni svet deluje po određenom zakonu, a ovaj opis je najsuptilniji deo tog zakona. Ako vidimo da fantastično funkcionišu univerzum, sunčev sistem, priroda i svi oblici života u njoj, možemo bar sa rezervom pretpostaviti da postoji takav zakon karme u kojem se odvija reinkarnacija, taj pravedan i svrsishodan proces koji postoji zbog samih ljudi. Iz gore navedenih stihova Bhagavad-gite može se zaključiti da duša u čoveku u sledećem životu može izgubiti ljudsku formu i nastaniti neki drugi oblik života zavisno od dela i želje. Mnogi ljudi, privučeni raznim razvratnim željama i aktivnostima, čine ono što je nedostojno ljudskog života i odbacuju svaki interes za shvatanje svoje duhovne, metafizičke prirode. Zakon karme ih kažnjava ili nagrađuje, (već kako se shvati) da u sledećem životu prihvate dotičnu vrstu tela, kako bi mogli zadovoljavati svoj interes. Ljudsko telo nije naročito pogodno za neka velika čulna uživanja već za filozofsko-duhovni nivo življenja. Naravno, rad u razumnim granicama je potreban jer, kaže Bhagavad-gita: ‘bez rada čovek ne može održavati čak ni svoje fizičko telo’. Životinjska tela su pogodna za različita čulna uživanja. Ako neko želi uživati u jedenju i prežderavanju onda je za to pogodno telo svinje, slona ili negog drugog stvorenja velikih potreba. Ako neko želi uživati u odmaranju i spavanju onda su za to pogodna tela medveda, lava i slično, a za ljubavni odnos su pogodna tela golubova, bikova ili majmuna, koji tako puno i slobodno zadovoljavaju te svoje čulne želje. Ovo je grubo rečeno jer zakon karme po kojem mi dobivamo različita tela je mnogo suptilniji.