Peti je poreklom iz jugoistočne Azije i pripadnica je naroda Mong, a događaj koji je opisala desio se 4. juna 2007. u Sakramentu, u Kaliforniji, gde živi sa suprugom i kćerkama. Te večeri, devojčice su zaspale, muž se zabavljao na Internetu, a Peti je prala i peglala veš. Oko jedan posle ponoći, dok je bila u vešernici, začula je telefon:
– Požurila sam da odgovorim, da se deca ne probude, i čula slab i bolešljiv ženski glas koji me je oslovio po imenu i pitao šta radim. Odgovorila sam da obavljam kućne poslove, a osoba je pitala zašto to činim u jedan noću. Iznenada sam osetila nekakav strah i jezu i brzo rekla da je Kori, moj muž, na Internetu, da bih joj stavila do znanja da nisam sama. Tek tada sam pitala: ‘Ko je to?’ i dobila odgovor na mong jeziku mog naroda: ‘Peti, ovde je Dejzi, glupačo!’
Tek tada sam prepoznala (ili sam samo mislila da sam prepoznala) glas svoje sestre koja je bila u poodmakloj trudnoći i trebalo je da se porodi za nedelju do dve. Pričale smo oko dvadeset minuta, povremeno na mong jeziku, i rekla je da je u porodilištu, da čeka da rodi bebu, da je došlo do nekih komplikacija i da će joj doktor uraditi jedan zahvat za koji nisam znala šta predstavlja. Bila je u bolnici ‘Mersi Dženeral’, u kojoj sam i ja rodila kćerke, i onda je rekla da je vreme za porođaj, da bolničarka dolazi i da će me zvati kasnije. Glas joj je i dalje zvučao čudno, ali to sam pripisala stanju u kojem se nalazi.
Kasnije sam nazvala svekrvu, koja je bila medicinska sestra po profesiji, prenela joj razgovor sa Dejzi i pitala šta znači zahvat koji je pomenula. Razgovarale smo više od sata, i onda sam otišla na spavanje. Dejzinog muža nisam našla kod kuće, pa sam pretpostavljala da je u bolnici, a tamo mobilni telefoni nisu dozvoljeni. Probudila sam se ujutro, gledajući da li imam poruku na mobilnom, u iščekivanju vesti o rođenju bebe. Nije bilo ničega. Nazvala sam opet njihov kućni broj, očekujući da će joj se javiti suprug, ali na moje iznenađenje slušalicu je podigla Dejzi, koja mi je rekla da nema pojma o čemu govorim i da će ići u bolnicu tek za dve nedelje. ‘Ne znam sa kim si razgovarala, Peti, ali sa mnom nisi. Moj muž i ja oboje smo zaspali sinoć oko deset sati i telefon nam nije zvonio’, tvrdila je.
Mislila sam da ludim. Zvala sam svekrvu i ona mi je potvrdila naš noćašnji razgovor, ali me je pitala da li sam ja, kada sam bila na porođaju, imala volje da telefoniram za vreme kontrakcija i kome je uopšte u sali za porođaje dostupan telefon!? Našla sam se u ćorsokaku, pa sam pozvala telefonsku kompaniju, koja me je izvestila da ne identifikuje pozive ako to pretplatnik prethodno ne zahteva.
Sledeća čudna stvar dogodila se narednog dana u kolima, dok sam sa porodicom bila na putu prema svojim roditeljima. Usred razgovora sa mojom tetkom Alis, veza na mobilnom se prekinula i nastala je tišina, a onda sam začula užasan, bolan krik koji mi je zaparao uho. Zvučalo je kao da neko umire u strašnim bolovima… Vikala sam: ‘Halo! Halo!’ a onda čula tetku da i dalje priča nešto o proslavi, kao da se ništa nije dogodilo. Pitala sam je da li je nešto čula, ali je ona rekla da nije i da nije bila svesna prekida.
Dejzi je rodila bebu u istoj bolnici nedelju dana kasnije, a ja još ni sada ne znam sa kim sam razgovarala te strašne noći i šta je bila namera osobe koja me je zvala – pita se Peti.