Da se ljudsko pamćenje zasniva na sporazumevanju neurona, kao što signali prelaze sa jednog na drugi tranzistor, naučni su već odavno zaključili. Ali, tek sredinom devedesetih godina, Irin Šuman i Danijel Medison sa Univerziteta Stanford, pokazali su da, za razliku od tranzistora koji moraju biti povezani žicom, signali u mozgu se mogu prenositi između neura i kada se ovi ne dodiruju! Odnosno, kada između njih nema sinapse koja ih povezuje. Drugim rečima, ćelije ‘pričaju’ na daljinu. U takvim slučajevima, neuron šalje signale svim susednim, slično radiju ili televizijskoj stanici.
Pomenutim emitovanjem informacija se raspoređuje u hipokampusu tako da postaje dostupna za dalje korišćenje većem broju neurona koji su povezani sa korteksom. Ako neka informacija treba da se izvuče iz mozga, onda će lakše biti da se to obavi jednim emitovanjem nego mnogobrojnim telefonskim pozivima.
Samo nekoliko godina ranijem naučni tim sa dobitnikom Nobelove nagrade Susumu Tonegavom na čelu, verovao je da ljudi uče jačajući veze između pojedinih ćelija mozga i stvarajući prohodnije puteve za nervne signale. Ovi putevi se opažaju kao sećanje – tako su oni tada zaključili. Međutim, gore pomeniti Danijel Medison, smatra da shvatanje direktnih veza između neurona kao jedinog načina komuniciranja nije moglo da objasni kako oni koji nisu jedan naspram drugog uspevaju da upravljaju komplikovanih ‘manevrima’ u toku razvoja mozga i kasnije u životu.
Stjuart Hamerof, vodeći istraživač biomolekularnih informacionih procesa, autor knjige ‘Najsavršeniji kompjuter’, dao je svoj doprinos otkrićima funkcionisanja mozga i pamćenja tako što je pretpostavio postojanje svesti na nivou svake ćelije!