Dakako, poznavanje svemira u cjelini, osobito dalekog svemira, nema izravne praktične vrijednosti, ali pridonosi nazoru o svijetu i dubljoj filozofijskoj spoznaji. Elektromagnetski valovi su nositelji informacija, a mali dio širokog spektra elektromagnetnog zračenja koji bilježi ljudsko oko nazivamo svjetlost. Donoseći nam informaciju iz svemira, ‘poruku’ o predmetima u njemu, gibajući se konačnom i stalnom brzinom, svjetlost je da bi prešla duži put morala i ranije poći. Taj najbrži vjesnik, koristan za mjerenja udaljenosti, krećući se u zrakopraznu prostoru brzinom od 300 000 km/s, kao mjera izražena u godini svjetlosti, pređe za godinu dana (365,2d) 9 460 000 000 000 km, odnosno 9 bilijuna i 460 milijardi kilometara. Dakle, motreći daleki svemir, mi zapravo gledamo u prošlost. Najudaljeniji svemirski predmeti nalaze se na udaljenosti od otprilike dvadeset milijardi godina svjetlosti. Od nama najbliže zvijezde (izvan Sunčeva sustava) koja se zove Proxima Centauri (u istoimenu zviježđu) svjetlost do nas ‘putuje’ 4,3 godine (prevalivši put od 40.700.000.000.000 km), što će reći da sada tu zvijezdu vidimo kakva je bila prije 4,3 godina. Stoga, u prošlost gledamo i motreći dijelove naše galaktike. U prošlost, istina nešto bližu, gledamo motreći i Sunčev sustav. Od Plutona svjetlost putuje katkada i više od 6 sati, dakle sada ga vidimo kakav je bio u to vrijeme, ‘ovog’ trena vidimo Sunce kakvo je bilo prije osam minuta i dvadeset sekundi, a Mjesec prije 1,28 sekundi, itd.