Proročanskih elemenata ima i njegova čuvena ‘Beseda o bezbožnoj Evropi’, čije su opomene i danas aktuelne, pa i kad je reč o srpskom narodu. Evo nekoliko indikativnih odlomaka:
‘To se dogodilo pre dve i po hiljade godina u dalekoj zemlji Vavilonskoj. Ali to se ponovilo i juče, i to se događa i danas usred Evrope, usred Evrope krštene, žalosti naša! Posilili se ljudi. Pogordili se zbog dela ruku svojih, zbog svojih gradova, drumova, železnica, parobroda, parnih plugova, električnih mašina, podzemnih i podvodnih i vazdušnih mašina, pogordili se veoma. I uzdigli sebe izbad Boga Svevišnjega, i počeli obožavati sami sebe i svoju kultutu, dela ruku svojih. Aj, braćo, novi Navukodonosori digli nas iznad prestola Božjeg, novi Vavilonci opijeni smrdljivim mirisom novog Vavilona. I Bog im uze pamet. I poludeše. I podeliše se. I udariše jedni na druge. I proliše krv bez mere i počiniše bezakonja bez broja. I baca ih Svevišnji u prašumski mrak među skotove, jer ispovedahu da nisu od Boga svevišnjega, nego rod skotovski, zverski i majmunksi. I evo sada se hrane hranom zverskom, pasu travu i nokti im rastu kao u zverinja i u ptica. Doklem Gospode? Dokle se ne ponize i ne priznaju kao car Navukodonosor da Svevišnji vlada carstvom ljudskim…
Braćo moja, novi Vavilonci bili su zaludeli i nas Srbe i od Hrista odvojili. Zato sada idemo sa povezanom glavom i privijenim ranama. Pitanje je za nas od životne važnosti: hoćemo li i dalje sa Vavilonom ili Hristom? Hoćemo li sa kulturom ili sa Bogom i dušom? Birajmo, ali pazimo da ne izaberemo jučerašnje… Evropejsi Hrsita ne mole, nego ga gone. Gone ga svim načinima: i preko škole i preko štampe, i preko politike, i preko filma, i preko naučnih gatara i preko kulturnih naduvenosti svojih. Gone ga i mislima, i rečima, i delima, i pojedinačno, i grupno, i svi skupa.
Kada je onako bilo sa Gadarom, koja je po gluposti molila Hrista da ide iz nje, kako li će biti Evropi koja Ga ne moli, nego Ga po zlobi tera od sebe? Kako će joj biti? Evropa, koja je odustala od Hrista i povratila se svome prastarom mračnom, glupom i smradnom paganizmu? I to je odgovoreno posredno u jevanđelju. Biće Evropi ono što je bilo Kapernaumu, gradu veoma kulturnom, bogatom, uređenom, veselom i oholom na obali jezera Galilejskog. Hristos mu zapečati sudbu ovim rečima: I ti, Kapernaume, koji si se do nebesa podigao, do pakla ćeš propasti, jer da su u Sodomu bila čudesa što su u tebi bila, ostao bi do današnjeg dana. Ali vam kažem da će zemlji sodomskoj lakše biti u dan Strašnog Suda nego tebi. (Mat. 11,23)
Aj, braćo moja, da su u Indiji i Kitaju bila ona čudesa koja su bila u Evropi kroz dve hiljade godina, čudesa bez mere i broja, davno bi se ova dva velika mravinjaka ljudska – polovina celog čovečanstva – okajala u prahu i pepelu i zavolela Hrista i poklonila se hristu. Ja ne strahujem za sudbu Indije i Kitaja. Ja strahujem za sudbu Evrope. Propašće kao Kapernaum. I tamo gde su njene ponosite kule, biće mravinjaci. I gde su njeni bulevari, biće trnjci i zmijarnici. I tamo gde je sada sramno kliktanje protiv Hrista biće bukanje buljina i vrisak šakala…
Da je Evropa ostala hrišćanska, ona bi se hvalila Hristom, a ne kulturom. I veliki narodi Azije i Afrike, iako nekršteni, no duhovno nastrojeni, to bi razumeli i cenili. Jer, i ti narodi hvale se svojom verom, svojim božanstvima, svojim verskim knjigama: neko Kuranom, neko Vedama ili drugim. Ne hvale se oni, dakle, delima ruku svojih, svojom kulturom, nego nečim što smatraju višim od sebe, upravo najvišim na svetu. Samo se evropski nerodi ne hvale ni Hristom, ni Hristovim Jevanđeljem, nego se hvale svojim opasnim mašinama i jeftinim fabrikama – kultutom svojom. Posledica toga evropskog samohvalisanja nametljivom kulturom, jesto to što su svi nehrišćanski narodi omrzli Hrista i hrišćanstvo. Omrznuvši ono što je malo, omrzli su i ono što je najveće. No, avaj, Evropu to i ne boli. Ona je pre sviju obrzla i odbacila svoga Boga… Nisu zato krivi evropski narodi, krivi su duhovni vođi narodni. Nije krivo stado, krivi su pastiri…