Nekoliko meseci kasnije, Simons i Adams preletali su Ararat avionom, ali im turske vlasti nisu odobrile prizemljenje. Praveći video snimke nad njim, a naročito nad Ahora klisurom, ubrzo su identifikovali traženu tačku, formaciju naliku zamrznutom talasu koja se nadnosila nad nečim uglavljenim u glečeru.
Kružeći iznad planine, Simons je pokušavao da pronađe trag i drugog, odlomljenog dela objekta za koji je Džordž Stefan odredio da se nalazi na oko 335 metara ispod, u strmijem delu glečera. I zaista, tu je uspeo da snimi sličnu, odlomljenog kraja i krovom pokrivenu strukturu, jedva vidljivu u ledenom zidu.
Kružeči i dalje iznad zastrašujuće Ahora klisure, Simons je sa visine od oko 750 metara ispitao i mesto koje je odgovaralo opisu Eda Dejvisa. I zaista, iz strmog tla virio je još jedan sličan anomalan objekt, sa nečim nalik šiljatom krovu i vertikalnim zidovima, a čiji je kraj izgledao polomljen. Ako je to takođe teo Kovčega, onda bi po Dejvisu ispod njega morao postojati još jedan sličan deo, zarobljen još dublje u ledu.
Sva tri objekta bila su neobično slična, i svi su u stvari mogli biti delovi Kovčega za koji Biblija kaže da je bio oko 150 metara dugačak – ili čak i dvapud duži ako je mera ‘kubit’ u stvari ‘kraljevski kubit’. Je li, dakle, moguće da se on raspao na bar četiri velika dela? Sigurnog odgovora za sada nema.