Monolitni, granitni sarkofag u Keopsovoj piramidi još uvek čeka da egiptolozi odgovore na pitanje kako je u nju dospeo, jer je širi od ulaznog hodnika. Tumačenje da je prvo postavljen, pa tek onda piramida građena, opovrgava činjenica da su do pre sto godina Dolinu kraljeva okruživale strme stene, kojih danas nema, a kroz njih su vodili uski tuneli, kroz koje sarkofag takođe nije mogao da prođe.
‘Egiptolozi kažu da su sarkofage spuštali užetom preko stena. Ali, zašto onda nisu samo malo proširili ulaz u dolinu? Pošto je tamo mekana stena, ne bi bilo problema’, pita se Gleb Nosovski.
Prema Davidovičevom objašnjenju, metod geopolimerizacije omogućava pravljenje imitacije bilo kog prirodnog kamena, koji se mogao koristiti pri izradi ne samo hramova, nego i statuta i drugih artefakata. Ovo rešava i zagonetku amfori nađenih, na stotine, u Džoserovoj piramidi, koje su napravljene od najtvrđeg kamena, naročito diorita. I to od jednog komada. Egiptolozi tvrde da su bušene – Egipćani bi uzimali kamen i brusili ga spolja da bi dobili oblik amfore, a onda nekim bakarnim alatima izbušili unutrašnju šupljinu. Samo nije jasno kakvim, jer ni danas ne postoji svrdlo koje bi bušilo amforu na vrhu i zatim pravilo usko grlo i ravnomerno proširenje naniže! Koliko bi truda i vremena bilo potrebno da se to postigne da bi zidovi bili ne samo ravnomerni po debljini nego i apsolutno glatki!
Dubina i jasnoća hijeroglifa urezanih u najtvrđem kamenu izaziva kod mnogih egiptologa divljenje, ali čak ni danas se, od najčvršćih legura, ne mogu napraviti alati koji prolaze kroz granit ili diorit kao kroz puter. Oni koje su imali drevni majstori, međutim, pokazuju neverovatnu preciznost i sigurnost u rezanju i u najtvrđem kamenu.
‘Ako pogledamo gravuru na kamenu na primer evropsku, rusku, koja je u mekom kamenu, vidimo da se kamen reže pod raznim uglovima i dobija nešto zakrivljeno udubljenje. U egipatskom rezbarenju je sasvim drugačiji princip, tamo su znaci pod pravim uglom urezani u kamenu’, kaže Nosovski.
Ruski naučnici se pitaju zašto su egipatski stvaraoci urezivali natpise u kamen više od 10 santimetara, to jest zašto se nisu ograničili na 2 ili 3 santimetra, što bi bilo dovoljno da hijeroglifi budu vidljivi? Osim ako na zidove nije nanošena obloga od geopolimernog betona, u koju se lako moglo urezivati pre nego što se stvrdne.
Misteriozna veština obrade kamena u drevnom Egiptu i činjenice do kojih je došao Džozef Davidovič, ali i ruski naučnici, očigledno, još čekaju na objašnjenje, koje se neće svoditi na: ‘To ne može biti, zato što ne može biti nikada!’